Arpeggio bezvučja
Postoji u prostranstvima ljudskoga duha jedan nečujni, iskonski akord koji ne razdire tišinu, već je pretvara u najčistiju rezonanciju postojanja.
Nastaje nečujno, na samom rubu opipljivog svijeta, u zoni gdje se svakodnevni šum razbija o hridi unutarnjeg spokojstva.
To nije tišina odsustva, niti spomenik praznini koja boluje od samoće; ona ne posjeduje onu tjeskobnu težinu što preklinje za ljudskim glasom, nasumičnim razgovorom ili bilo kakvim banalnim utočištem u vanjskoj buci.
To je mistična, iscjeljujuća pauza u vječnom solfeđima svemira, trenutak u kojem duša prestaje tražiti eho izvan sebe i napokon pristaje biti vlastiti izvor i uvir.
Kada čovjek zakorači u takvo prostranstvo, granice između unutarnjeg i vanjskog pejzaža neprimjetno se brišu.
Šapat vjetra kroz grane postaje ritmički izdah svemira, beskrajno šumorenje morskih valova pretvara se u prirodni, nesputani puls zemlje, a vlastita se misao, oslobođena teškoga oklopa izgovorenih riječi, uzdiže u blagom, nenametljivom letu.
U tom se posvećenom prostoru ne objašnjava niti opravdava, ondje se jednostavno traje.
Svaki udisaj donosi pročišćenje, a svaki izdisaj otpušta nagomilane naslage svijeta koji neumorno zahtijeva, pita i razgrađuje.
Ta uzvišena, blagotvorna tišina ne oduzima ništa, već svemu vraća njegovu pravu, izbornu mjeru, pretačući se kroz ljudsko biće poput tekućega srebra koje tiho popunjava sve do tada nevidljive pukotine duše.
Kada se taj nečujni orkestar naposljetku utiša, a večernji se sumrak prelije u kristalnu noć, čovjek ne odlazi prazan, nego posve obgrljen tajnom.
Tišina iscjeljenja ne prestaje s povratkom u vrevu, ona ostaje unutra kao skriveni, mistični ritam podsvijesti.
Ona ostavlja svoj trag poput nevidljive kaligrafije na vodi, nedohvatljiva, nepomična, a ipak sveprisutna, poput usamljenog, završnog tona koji nastavlja odzvanjati u bezdanu beskraja dugo nakon što je dodir na struni prohujao.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak