ARHIV DUBINE (More pamti)
More je olovo i sjećanje
u njegovim tamnim komorama ništa ne iščezava
ono pamti potonule lađe kao otvorene rane drveta,
kao rebra snova koja u tami odbijaju istrunuti,
pretvarajući svaki brodolom u vječnu, nepomičnu katedralu.
U vrelima bezglasja, more pamti sudbinu ribara—
svaki neizgovoreni krik čuva u kristalima soli,
otapajući im imena dok ne postanu šum,
i sama bit ove modre neminovnosti
koja nas dotiče s ravnodušnošću onoga
koji zna sve naše krajeve.
A na obali, kao naplavine vremena,
stoje žene umorne od čekanja.
More pamti svaku suzu
crpi im snagu kroz pore na stopalima,
pijući njihovu mladost pretvarajući ih u hridi,
u kamene stražare koji bdiju
nad onim što dubina posjeduje.
More pamti i nju, dok stoji nijema pred horizontom.
Ono čeka da se i njezina zadnja misao rastvori u plimi,
jer u arhivu mora nema gubitka,
postoji samo polagano pretvaranje otkucaja srca
u ritam vala koji će se, jednom zauvijek smiriti u pijesku.