Andante con moto/
Simfonija unutarnjeg mira
U praskozorje postojanja, dok se niti nevidljiva tkanja sudbine tek dotiču s prvim daškom svitanja, tiho se rađa spoznaja da je čovjek tek putnik na razmeđu vječnosti i prolaznosti.
Koračajući kroz bučni labirint užurbanoga svijeta, valja osluhnuti tihu katedralu vlastite šutnje, jer u njoj odzvanja iskonski eho mira koji nikakva vika ne može utišati.
Biti u dosluhu sa svima, a ostati vjeran nepatvorenoj jezgri svoga bića, najtananija je umjetnost življenja, to je hod po bridu vlastitih ideala, gdje je blagost snaga, a dosljednost tihi svjetionik u burama svakodnevice.
Govoriti svoju istinu bjelinom mirne misli znači nuditi ruku razumijevanju, dok se u strpljivom slušanju tuđih, pa i najtiših ili nespretnih priča, otkrivaju krhke mape ljudskih duša.
Daleko od sjaja lažnih hvalisavaca i teških koraka napadnih prolaznika, valja sačuvati čist hram vlastitog unutrašnjeg prostranstva.
Mjerenje vlastite sjene s tuđim visinama jalov je posao koji dušu ispunjava gorčinom;, a ljepota postojanja ne stanuje u usporedbama, nego u plamenu onoga što iskreno jesmo i tihoj radosti onoga čemu s nadom težimo.
Skromni koraci na putu vlastitih nastojanja vrijedniji su od blještavila lažnog sjaja jer predstavljaju sidro u nepredvidivim plimama sreće.
Kroz maglu sivih prijevara, valja koračati s budnim okom poštenja, ne dopuštajući da nas tuđa tmina oslijepi za bljesak skrivenih vrlina. Ostanimo uspravni, lišeni sjene dvoličnosti, i ne dopusti da hladni cinični vjetrovi ugase plamen ljubavi koja, poput tvrdoglave i žilave trave, uvijek iznova probija beton razočaranja.
Kada godine poput nježnih sjena prekriju obronke mladosti, valja ih dočekati s blagim osmijehom zahvalnosti, otpuštajući prolaznost s rukama široko otvorenim za zrelost.
Duhovni štit koji nosimo u sebi sačuvat će nas od nepredvidivih oluja, a u satima kada samoća i umor pokucaju na vrata, valja umornoj duši darovati melem nježnosti.
Jer, u svojoj smo biti djeca kozmičke tišine, sestre zvijezdama i braća drevnim šumama i s pravom postojimo pod ovim nebom, u poretku tajanstvenom i veličanstvenom.
Pomiriti se sa svojim promašajima i neostvarenim snovima znači osloboditi teret s krila.
Unatoč svemu, ovaj svijet još uvijek nudi neispričane melodije ljepote.
Čuvaj svaki darovani osmijeh kao dragocjeni biser, slijedi zvijezdu svojih snova i uresi dane neprolaznim mirom.
U sutonu dana, kada se granice između jave i sna otope u tirkiznoj izmaglici kozmičkog prostranstva, preostaje tek šapat u zvijezdama... mi nismo prolaznici koji traže put, mi jesmo put, utkan u beskraj koji tek počinje sanjati.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak