Andante con moto
Magličasta koprena tmine polako se razmiče, otkrivajući prostranstvo u kojem se misli rađaju bezimene i netaknute.
U praskozornoj tišini, gdje se dah vječnosti isprepliće s koracima prolaznosti, čovjek često zaboravi da mu je grlo darovano za pjesmu, a ne za šapat straha.
Predugo smo svoja krila vezivali uz tuđa mjerila, mjereći visinu svoga leta tvojim ili njihovim odobravanjem, zaboravljajući da je pravo postojanje slobodno samo onda kada ne pita za svjedoke.
Biti poput ptice u nepreglednom plavetnilu znači pjevati iz čiste, neobuzdane nužnosti bitka. Njezina se pjesma ne rađa iz želje da se svidi prolazniku, niti zamire pred prijekorom hladnog vjetra,
ona je jednostavan, silovit izraz postojanja koji ispunjava čitav prostor bez ikakve misli o posljedicama.
Kada čovjek odbaci potrebu da bude shvaćen, pohvaljen ili ocijenjen, on kroči u tihu slobodu u kojoj se svaka misao prelijeva u sljedeću poput vala koji bez žaljenja ljubi obalu.
U toj unutarnjoj samoći, daleko od buke svijeta, rađa se najdublja istina o nama samima.
Ta se rijeka spoznaje nezaustavljivo slijeva u ponor vlastite duše, tražeći korito u kojem nema lažnog sjaja.
Jer, živjeti autentično znači dopustiti pjesmi da teče kroz nas čak i onda kada je nitko ne sluša, znajući da zvukovna ljepota ne treba tuđe uho da bi imala težinu.
To je tihi, neumoljivi hod prema vlastitoj biti, prostor u kojem se duša oslobađa tereta tuđih očiju.
I dok se krug dana polako zatvara u tami što nadire s rubova horizonta, magla se ponovno spušta poput mekog, zaboravljenog plašta.
U tom tihom smiraju ostaje samo jeka odsvirane melodije, čista, nepatvorena i svoja, utkana u tišinu koja ne poznaje kraj.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak