Allegro con brio (Tiha katarza)
Magla se zavlači u pukotine sjećanja, tupa i teška poput usnuloga olova.
Postoje prostori ljudske duše u koje se ulazi bez kucanja, prigušena koraka, nošeni iluzijom topline.
Ondje gdje se tankoćutne niti bića predaju bez rezerve, često se pojavi oštrica skrivena u baršunu.
Nisu udarci tuđinaca oni što razaraju temelje, jer tuđinac je samo sjena na vjetru.
Prave, duboke usjeke u živom mesu ostavljaju oni s čijih je usana kapao nektar lažnih obećanja.
Oni koji su tvoje rane poznavali do sitnih tančina, pa ih vješto, bez glasa, pretvorili u vlastito igralište.
Suprotno njima, istinska prisutnost ne traži pozornicu.
Ona ne zveči praznim frazama niti mjeri težinu svoga dobra na apotekarskim vagama.
Ona šuti i traje.
Pruža ruku kad se tlo pod nogama urušava i ne traži bilancu zahvalnosti.
A ako se ruka, nespretna od tereta postojanja, i očeše o tvoju kožu i ostavi trag, ista ta ruka s mukotrpno stečenom nježnošću premazuje solju natopljene brazde.
Koliko se samo dragocjenoga praha troši na mljevenje vjetrova prošlosti!
Uzaludni krugovi misli oko onih koji su izabrali izdaju troše gorivo namijenjeno letu.
A moglo se, o, moglo se pomaknuti brda da se ta ista energija prelila u čistu, krepku zoru.
No, bol ima svoju težinu, svoj teški, olovni ritam koji zarobljava korak.
Kada se grč stegne u grlu, jedini preostali smjer jest odlazak. Vrijeme je krhko staklo, trošiti ga na molitve tamo gdje su vrata odavno zatvorena čin je tihog samoubojstva.
Ponekad je šutnja najgori sud, oštrica oštrija od svakoga govora.
Neka ona postane tvoj neprobojni štit, tvoja tiha revolucija.
I dok magla polako guta posljednje ostatke jučerašnjih iluzija, a sat na zvoniku otkucava nevidljive minute, preostaje samo uspravan hod.
Jer negdje na rubu svijeta, u tami koja više ne plaši, zvijezde se pale iznova, hladne, daleke i savršeno ravnodušne prema svemu što je izgorjelo.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak