Adagio za dušu koja je zaboravila sjati
Kad se zemaljski umor nataloži u kostima i kad nit ostane natopljena tišinom pred pucanje, ne idi dalje.
Zastani.
Dopusti svijetu da na trenutak potone u vlastiti šum.
Utišaj unutrašnje virove, nahrani gladne odaje bića i operi sa sebe prašinu tuđih očekivanja.
Odjeni se u miris zaboravljenih snova, nasmij se vlastitoj prolaznosti i napokon doživi vlastito postojanje.
Oprosti si, napokon.
Svi ti neoprani tanjuri, razbacani životi u malome, neriješeni zadaci i neusaglašene svakodnevice... sve to pripada prolaznosti i strpljivo će te čekati na pragu.
Zatvori se u toplinu, utoni u mekoću tkanina i tišinu jastuka kao u skriveno utočište.
Potraži utjehu u naručju koje te razumije, u osmijehu koji te ne prosuđuje, u malim dlanovima koji drže tvoj čitav svijet.
Skuhaj fini napitak, upali skriveni plamen u mraku i pođi u potragu za onom sobom koju si usput, trčeći kroz tuđe živote, nehotice zametnula.
Pronađi se i obraduj vlastito meko svjetlo.
Podsjeti se na zaboravljeni zavjet da se voliš, da se braniš od svijeta i da se iznova učiš molitvi.
Dosta je bilo nošenja težine koja ti ne pripada.
Umjesto ponora brige, danas odaberi neobjašnjivu milost postojanja.
A zašto?
Jer tvoja prisutnost nije samo hram kroz koji drugi prolaze, ona je nevidljiva nit koja drži čitav njihov svemir u ravnoteži.
Ako tvoje svjetlo zgasne, kamo će se skloniti oni koji u tvojoj sjeni traže svatko svoju zvijezdu?
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak