Adagio za nečujni akord

Adagio za nečujni akord

​U tišini koja je prethodila prvom dahu, zapisane su sve naše tišine i svi naši krici.

​Ljudsko biće je simfonija nezavršenih misli, drhtavih želja i prešućenih istina.
Naša unutrašnjost je satkana od najnježnijih niti sjećanja i nada, ranjiva i čeznutljiva za razumijevanjem.

No, često smo suočeni s hladnim oštricama predrasuda, s osudama koje padaju poput kamenja prije nego što se stih naše duše uspije izreći.

A onaj tko stane protiv nas ne čuvši našu stranu, nije tražio istinu, već samo razlog za osudu.
​Ta osuda bez suđenja je kao oštra disonanca u skladnom nizu tonova.
To je prekid dijaloga, zatvaranje vrata pred krhkom ljepotom ljudskog postojanja.
U tom činu nedostaje sofisticiranost empatije, nedostaje nježnost koja nam je svima potrebna da preživimo hladnoću svijeta.
Onaj koji osuđuje u svojoj žurbi da nas etiketira, zaboravlja da se iza svakog lica krije čitava jedna povijest, satkana od suza i smijeha, od padova i uspona.

​Zašto se tako lako odlučujemo za osudu?
Možda zato što je istinsko slušanje naporan čin.
Ono zahtijeva odustajanje od vlastitih predrasuda, otvaranje srca za tuđu bol, za tuđu perspektivu.
Lakše je sklopiti oči i uši, i u mraku vlastite nesigurnosti stvoriti neprijatelja.
No, u tom mraku ne gubimo samo onoga koga osuđujemo, gubimo i dio sebe, gubimo sposobnost da budemo ljudi.

​Svaka duša zaslužuje svoj adagio, svoj spori, duboki dio simfonije u kojem se može izraziti, u kojem se može čuti njena istinska melodija. Nečujni akord, tajanstveni trenutak prije nego što se ton pretvori u zvuk, u sebi nosi sav potencijal razumijevanja.
Ako se taj akord predugo ignorira, ako se prečesto guši osudom, on se polako gasi, ostavljajući iza sebe samo prazninu.

Potaknimo se da u drugome ne vidimo neprijatelja, već biće slično nama, krhko i željno ljubavi.
Nastojmo slušati , ne da bi odgovorili, već da bi razumjeli.

U toj nježnosti, u toj spremnosti na slušanje, krije se istinska sofisticiranost ljudskog duha.
​I dok se zvijezde polako gase, u ehu neizrečenog, ostaje visiti vječno pitanje: kamo odlaze prešućene riječi?
Da, kamo doista?
----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak