Adagio
Između zaboravljenih eona i nečujnog titraja prve tvari, pod pepelom zaspalih zvijezda, leži tajna vječnoga kruženja.
U praskozorju postojanja, prije nego što je ikoja riječ oskvrnula tišinu, duša je posijala vlastiti ritam u tlo kozmičke samoće.
Ništa u prirodi ne cvijeta cijelu godinu.
Ne očekujte to ni od sebe. Dozvolite sebi svoju zimu.
Svoja mirovanja.
Svoje zastoje.
Svoje oporavke.
Svoje predahe.
Jer, pod teškim, olovnim pokrivačem leda ne umire život, već se u njemu skuplja sva snaga proljetnoga praska.
U dubokim, turobnim koridorima unutarnje zime, dok vjetrovi sumnje brišu ostatke prolaznih uspjeha, tvoja bit ne gubi sjaj, ona se samo povlači u tihe odaje postojanja.
Stablo ne tuguje nad golim granama, već u tami korijena osluškuje prigušeni impuls zemlje.
Čovjek često zaboravlja da je dio istoga velikog kozmičkog tkiva, pa od sebe traži nemoguće, odnosno vječni uspon, neprekidnu svjetlost i neumoljivu bujnost bez ikakva predaha.
Shvati da zastoj nije poraz, već sveto utočište duše koja sakuplja krhotine vlastitog sjaja.
U tim tihim, neplodnim razdobljima događa se alkemija unutarnjega rasta, jer bez zimske bjeline i hladnog zaborava nijedan cvijet ne bi pronašao razlog da ponovno procvjeta u svojoj punoj snazi.
U bezdanu vječnosti, gdje se posljednji uzdah zvjezdanog praha stapa s tišinom prve misli, tišina konačno postaje jedini istinski dom u kojem se oporavljeni vraćamo na pozirnicu života.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak