O knjizi Poezija pod jedrima

Maja Šiprak


O KNJIZI POEZIJA POD JEDRIMA - napisao  književnik Zrinko Šimunić


Novu knjigu pjesama moje prijateljice Maje Šiprak doživio sam kao priču o jednoj ljubavi, o ljubavi kao ideji sjedinjenja dvaju bića koja se prepoznaju, koja su se morala prepoznati i koja baš zato žele biti zajedno. Jer, ako nisu zajedno, nisu potpuna. Maja to izvrsno primjećuje u pjesmi „Samoća“ – „Kad se dvije samoće prepoznaju/ i zagrle/ prožmu/ čekanjem/ strahovima/ čežnjama/ i željom/ svim onim besanim noćima/ za voljenim bićem/ zatvore krug uzajamnog titraja/ i zažive kao jedno“.

Tijekom čitanja komentirao sam to svojoj dragoj – ali za jednu racionalnu djevicu to je previše romantično, nerealno. Jer ljubav je odluka – da ćeš biti s dragom osobom koja ti nije nalik, koja je onaj drugi, a koji nije ispunjenje svih tvojih želja i očekivanja, ali da ćeš svim srcem nastoji da toj osobi bude dobro, da se tvoj izabranik ili izabranica osjeća kao „izabrani i ljubljeni“, da se samoostvaruje, da se zajedno ostvarujete kao dva zasebna bića, ali ne kao jedno. Tako je to u psihologiji kod Ericha Fromma, kod Pavla Brajše ili kod filozofa Denis de Rougemonta, kod pjesnika Khalila Gibrana. Sasvim racionalno. Bračni zavjet. Čak se govori i o tome kako treba razlikovati ljubav i zaljubljenost, da ljubav dolazi tek poslije faze zaljubljenosti. Ali, kakva je to ljubav u kojoj nema zaljubljenosti, u kojoj nema razgaljenosti zato jer si s dragom osobom, jer misliš na tu osobu …

A to nije tako kod Maje, ona je romantična, ali to, uglavnom, nije tako niti u ljubavnoj poeziji – en général. U ljubavi, čitaj zaljubljenosti, i poeziji uvijek tražimo ono čudesno što nas je spojilo, a čudesnu slučajnost nazivamo sudbinom, predodređenošću. Tražimo simbole naše ljubavi u svakodnevici, u običnim stvarima … Kao i Maja u pjesmi „Između dvije šalice kave“ : „ … možda se negdje u tom prostoru volimo/ u rascvjetanom moru i trpkim kamenicama/ u talogu kave/ u iščekivanju one druge/ i želji/ da ju konobar nikad ne donese …“

Knjiga pjesama „Poezija pod jedrima“ zaista se može čitati kao priča koju nam Maja želi ispričati – bez obzira što njena priča nema klasične fabule. Cijela knjiga sastoji se od 50-ak pjesama koje nisu razdijeljene u zasebne cikluse. Ispravna odluka, prirodna, ona koja se sama nameće. A knjigu čitamo kao „Dnevnik jedne ljubavi“, ljubavi jednog muškarca i jedne žene. Uzgred, vjerujem da Maja obožava Josipu Lisac, njenu glazbu, njen glas. A ljubav se dogodila na moru, s čovjekom s mora, i miriše na more, sol, kamenice, jedra, užad … Jedra su simbol novog početka, napeta jedra, jedra su simbol pustolovine – a što ljubav i jeste.

Puno toga je u Majinoj knjizi opisano u simbolima mora, Mediterana i u slikama s mora. Puno metafora u pjesmama odnosi se na more, nebo, kamen, hrid, sol … To je ono što karakterizira gotovo cijelu knjigu. Maja je sva u slikama. Prvo doživljavam prebogate slike, okuse i mirise, a tek onda, jer muškarci su jednostavna bića, mogu pohvatati smisao pjesme. I upravo te bogate slike, taj osjećaj da vidim Majin doživljaj, njenu emociju, kao da je čitam iznutra, iz nje same, čine da mi ova knjiga poezije bude erotična. Naime, u knjizi nema eksplicitnog opisa ljubavnog čina, Maja ne piše tako, ali riječ i misao se u pjesmi na čudesan način otjelovljuju. I baš tu izražajnu tjelesnost ljubavne emocije osjećam kao najbolji dio Majine poezije. Pravi začin.

Iako knjiga pjesama „Poezija pod jedrima“ nije razdijeljena u cikluse, ipak možemo prepoznati način na koji bismo pjesme mogli razdijeliti u različite kućice. Dio pjesama, pjesme s mora, govore o ostvarenoj ljubavi. Dio pjesama, one s kopna, u vrijeme jeseni, govore o ljubavnoj čežnji, o strahu da se ljubav ne izgubi, o svemu što u običnim svakodnevnim rutinama podsjeća na dragog, a koji nije tijelom prisutan. Dio pjesama je kritičan prema društvenoj stvarnosti, govori o našim tjeskobnim danima ili o društvenosti kad si s dragim na kavi, a svatko je u svom filmu. Tako je to u pjesmi „Najvoliš me“ – „ …nas dvoje provodimo vrijeme zajedno/ družimo se/ ti listaš novosti na Facebooku i lajkaš/ prijateljicama fotografije/ ja listam Jutarnji list i čitam osmrtnice …“ Naravno, a kad je kava gotova dragi će joj reći: „Najvolim te“

Osobito mi je lijepa i uspjela pjesma u kojoj je izražen ambivalentan osjećaj – osjećaj pripadanja, ispunjenosti,  i straha da ljubav neće potrajati. To je izraženo u pjesmi „Od sraza naših pogleda prskaju šarenice“: „… duša sluti nevrijeme/ traži uporište u tvojem pogledu/ potvrdu da je/ na pravom vezu da joj/ zloguke ptice i grmovi drače ne mogu zaplesti vene/ zaustaviti dah iz grudiju/ ubiti novorođenče u povojima najfinije svile …“

Uzgred, izraz „ … u povojima najfinije svile“ podsjetio me na naslov Majine knjige „Opori okus svile“. Neka Majina svila ne bude opora, a jedra neka buda čvrsta, napeta i neka budu od najfinije svile. Čestitam Maji na lijepoj i uzbudljivoj knjizi.



Tagovi:

Podijeli ovu stranicu

VRH