U petak 05.travnja 2024. u Đurđevcu u MUZEJU GRADA ĐURĐEVCA otvorena je samostalna izložba likovnih radova podravskog slikara Franje Mihočke pod nazivom „Hod za svjetlom“, a koja je okupila velik broj likovne publike, među kojima je bio i gradonačelnik Hrvoje Janči.
Na samom početku pozdravila ih je ravnateljica muzeja, Edita Janković Hapavel i pri tom govorila o Mihočkinom umjetničkom i humanitarnom djelovanje, te likovnom stvaralaštvu.
O Mihočkinoj umjetnosti, te važnosti i značaju koju ima u očuvanju kulturne baštine Podravine nadahnuto je govorila književnica Božica Jelušić, autorica predgovora izložbe. Riječi pohvale za umjetnikov kreativni i humanitarni rad posebno je imao gradonačelnik Hrvoje Janči, koji je izrazio svoje zadovoljstvo i velikim interesom za izložbu, koju je i službeno otvorio.
Okupljenima se zahvalio i sam autor izložbe koja predstavlja njegovo likovno djelovanje u proteklih 30 godina, na izloženih 80 radova, mahom u tehnici akvarela.
Pjevačko društvo „Ferdinand“ iz Ferdinandovca, Mihočkinog rodnog mjesta, obogatilo je svojim nastupom svečanost otvaranja izložba „Hod za svjetlom“, koja ostaje otvorena do 28. travnja 2024.
Organizator izložbe: MUZEJ GRADA ĐURĐEVCA
Kustosica izložbe: EDITA JANKOVIĆ HAPAVEL
Autorica predgovora: BOŽICA JELUŠIĆ
Autori ostalih tekstova: FRANJO HORVAT, VIDA PUST ŠKRGULJA, AKVILA P.KOVAČIĆ, ZDRAVKO ŠABARIĆ, VLADIMIR MIHOLEK
Autor fotografija: MATO ZEMAN
Autorica postava: EDITA JANKOVIĆ HAPAVEL
Lektura:ANICA ŠABARIĆ
Priprema i obrada podataka: TEA KRNJAK BUKOVIĆ
Tehnička realizacija: VLADIMIR NIKŠA, IVANA MILETIĆ, TEA KRNJAK BUKOVIĆ,
Grafičko oblikovanje kataloga: ZORAN TOKIĆ
Medijski pokrovitelji: PODRAVSKI RADIO, RADIO DRAVA, PORTAL DRAVA.INFO,
Tisak kataloga: KB COLOR, BJELOVAR
ZAHVALJUJEMO GRADU ĐURĐEVCU NA POTPORI U REALIZACIJI IZLOŽBE
KRONIKE ZAVIČAJNIH STRANA
Slikarski opus FRANJE MIHOČKE
Kada god počnemo misliti i govoriti o zavičaju, imamo dojam da smo to već mnogo puta činili, te da se vraćamo istom stazom, kojom smo kao djeca gazili po prašini, gacali po blatu, prtili kroz snijeg i po sunčanom vremenu rasipali nevidljive kamenčiće, da bismo se što prije znali vratiti kući, u sigurnost našega dnevnog obitavališta. Čovjek u svom razvoju dosiže različite razine, potpomaže se dobrim odjekom, društvenom afirmacijom i stečenim statusom, no uvijek mu ostaje želja da bude prihvaćen, priznat i s pažnjom opserviran tamo, odakle je potekao. Ta je želja prirodna, naročito u vremenima burnih promjena, migracija, tranzicija, kad u potrazi za životnim potrebama ljudi napuštaju zavičaj. Taj proces razdvajanja nije ni malo jednostavan. Vezan je uz jezik, navike, ukus, uz tradicije i životne stavove, s kojima krećemo u svijet. Stoga se u našem stoljeću upravo umjetnost javlja kao područje povratka, na način da nam rekonstruira naš izgubljeni svijet, mameći nas da u njega zavirimo, organizirajući neku ugodnu, skrovitu i blaženu sanjariju, u kojoj vladamo svim elementima i ništa nas ne može uznemiriti, prikratiti ni ugroziti.
Upravo to su zamijetili različiti teoretičari, kad se 70-tih godina prošloga stoljeća naivna umjetnost uzdigla i osvojila svijet: spominjali su „iznenađenje i osvježenje“, „povratak u djetinjstvo“, „prvotnost i nevinost pogleda na svijet i prirodu“, “humanost i poetičnost“, kao osobine koje su krasile naivne umjetnike. Naravno, pokret /škola uskoro je dobio vrlo veliki zamah, pa je počeo i proces odvajanja: jedni su imali nove ideje, svježinu inspiracije i urođenu vještinu slikanja, dok su drugi tražili, gledali, tu i tamo „prisvajali“ likovni znak i širili lepezu svojih slika, pretežito prema zahtjevima tržišta. Dugo vremena formula je djelovala: staklo, boje, uglačana površina, mnogo detalja, groteska ili fantazija bez kraja, te kao protuteža, realistički prikaz života na selu, kroz kretanje godišnjih doba i atmosferskih promjena. Velika imena poput „četiri Ivana“ (Generalić, Lacković, Večenaj, Rabuzin) dugo su diktirala sve što se u naivi događalo. U njihovim djelima, Podravina je postala čudesna zemlja, prelijepih krajolika, očuvane prirode, tradicijske arhitekture i začudnih pojava, poput betlehemskog Rođenja na podravskoj livadi ili objave velikih prirodnih katastrofa u dravskom porječju.
U drugoj i trećoj slikarskoj generaciji, kojoj pripada i naš autor FRANJO MIHOČKA (r. 1963. u Ferdinandovcu) tematika se prilično razgranala, interesi polarizirali, a sam pojam „naive“ doživio je određena preslagivanja i preimenovanja. Autori ne uzimaju staklo kao „zakon“, niti smatraju da kao neakademski slikari moraju slijediti bilo koji model već etabliran u ovoj umjetnosti. Potpuno slobodno razvijaju vlastite tehnike, koriste platno, papir, kolažiraju, eksperimentiraju, naprosto se izražavaju likovnim sredstvima, slijedeći vlastiti impuls i emociju. Naš autor, primjerice, odlučuje se uglavnom za crtež i akvarel, uz napomenu da se u oba slučaja radi o teškim tehnikama, gdje ne postoji mogućnost „popravka“. Jedno i drugo traže sabranost, koncentraciju, mnogo vježbe i sigurnu ruku, da konačni uradak ne bi bio osuđen na mapu ili reciklažu. Pri tom crta otkriva temperament i raspoloženje, do akvarel ima svoj vlastiti put, smjer i meandriranje, ovisno o tome, kako su se voda i pigment sljubili u određenom potezu i pokretu vrha kista. Oni više ne pripadaju hlebinskoj tradiciji, nisu nastavljači koji moraju održati naivu živom. Taj proces buđenja kreativnosti na širokom prostoru ima svoj početak, vrhunsku točku i lagano opadanje. Ne bi bilo pravedno ni uspoređivati, jer je riječ o drugačijoj paradigmi iz sličnog poticaja. Zaslužuju stoga da ih , svakoga ponaosob, pogledamo kao izdvojene pojave na likovnoj mapi gornjohrvatskog umjetničkog prostora.
Da bismo gledatelju to donekle približili, recimo ovako: slikar pamti pobudljive detalje okoliša: nebo, šumu, livadu, pijesak, rijeku, ali tek u kolorističkim naznakama, koje će prenijeti na papir. On ostaje vjeran i zavičaju i krajoliku, ali ga ne portretira u doslovnosti, u realističkoj optici. To je veoma blisko navodima H. D. Thoreaua, koji u slavnom djelu „Walden ili život u šumama“ zapisuje: „ S nekom čudnom slobodom dolazim i odlazim u prirodu , kao njen dio“. I potom, nekoliko odlomaka dalje: „Dok uživam u prijateljstvu godišnjih doba, uzdam se da mi ništa ne može život učiniti teretom“. Dakle, ta samosvijest slikara ostala je ista: moj svijet, moj dom, moj zavičaj, moje uspomene. Pamti kako je išao u školu, slušao ptice, lovio ribu, palio vatru na otvorenom, nešto gradio i razgrađivao, upoznavao životinje, bojao se nekih pojava, pomagao u seoskim poslovima, dobivao pohvale učitelja, družio se ili sukobljavao s drugom djecom, i nekako znade, da je oduvijek znao crtati i da je slutio kako će u tome pronaći svoj konačni svijet, što se u zreloj dobi i dogodilo.
STRPLJIVI HOD ZA SVJETLOM
Akvarelistička praksa Franje Mihočke mogla bi se sažeto opisati kao „strpljivi hod za svjetlom“. Podsjetimo se pri tom, da je ukupno iskustvo impresionista također počivalo na iskustvima promatranja luminoznih efekata. Veliki Cezanne , velemajstor zanata, pri tom napominje: „ C. je govorio da je svjetlo samo početak procesa opažanja. „Oko nije dovoljno“ , objavio je. „Morate pri tom također i misliti.“ Za ono što vidimo, potrebna je interpretacija, dakle, gledati znači stvarati ono što vidite“ (A. de Botton). U tom smislu, Mihočka traži brojne aspekte: od praskozorja do mrkline, premda je većina radova stvorena u punoj rasvjeti, boje ne ostaju kolebljive i bljedunjave, već se znaju rasplamtjeti od sunca i nitratno zatitrati od odraza na vodi. Šetnja kroz peščanski krajobraz ne ostavlja na s u dilemi: tu su okeri, natrunjeni viridijanom, kromova žuta u kojoj vidimo grmove zečjaka, te lijepo usklađena modrina vedroga neba u gornjem planu slike. Ako se u optičkom centru nalazi i župna crkva sv. Jurja, iskusan pješak ili biciklist mogao bi odrediti s koje prostorne točke je slikar „uzimao mjeru“, obrađujući svoj motiv. Dakle, bez obzira na konstatiranu „neodredivost“ i „zasanjanost“ pojedinih scena, gdje moramo sami nastaniti prostor slike, zamišljajući „što je to tamo, negdje, daleko, iza podnebesja“, valja reći da je doba dana i klimatska sezona kod Mihočke uvijek dobro pogođena, što znači da nam znade prenijeti svoja raspoloženja i emotivni odnos prema krajoliku.
Zanimljivo je da najčešće (kao u pučko meteorologiji i običajnom pogađanju vremena) on upire pogled prema oblacima, tražeći u njihovim masama i nijansama ono „što će se tek dogoditi“. Jedna od najuspjelijih slika, nazvana PRED OLUJU, prikazuje uznemireni let ptica, dok se oblaci spiralno valjaju nad zelenim poljem i šumarcima, pa se čini da agresivna gruda sivila progoni sve ružičasto i bjelkasto, u boji slonovače, što je ostalo od lijepa vremena. Cijela drama ostvarena je u dva-tri dobro ciljana poteza kista, da bi se dočarala oluja koja slijedi za nekoliko trenutaka. S druge strane, sugerira nam i vedrinu, optimizam, strast i veselje, a kolorizam mu je efektan i kad je krajnje ekonomičan. Tako u plavom krajoliku razgorijeva karminske makove i oni dominiraju scenom, dok je zrak u dva limunasta tona prožet ljetnom svježinom. Primamljivost tih slika leži u pozivu na kretanje, jer je upravo panonska, ravničarska scenografija majstorski uočena i poantirana.
Skrenuli bismo pozornost i na nokturalne scene, kojima slikar zaokružuje svoju „svjetlosnu priču“. Najprije, tu je akvamarinski modra noć s velikim stablom u kome se mimikrirala sova ili ćuk NOĆNIK, kao kakav glasnik nekog drugog svijeta, izvan ljudske percepcije. To je pravi „čuvar noći i njenih najdubljih misterija, a stablo, samo po sebi, golemo, raščlanjeno, moćno, doima se kao Axis mundi, osovina svijeta, kako ga spominju antropološke studije. Na malom formatu, velik učinak! To je već i produkt neke zanatske kompetencije, koju je naš slikar stekao s tri desetljeća likovnog stvaralaštva i usavršavanja. Ovdje nalazimo i motiv đurđevačke utvrde Stari grad, u gustom tamnilu (premda se slika zove MJESEČINA), iz kojega po tlu padaju tirkizni svjetlaci, opravdavajući naslov slike. Kao i kod većine zavičajnika, Stari grad u moćnim gabaritima doživljen je kao simbol otpora, prkosa, stamenosti i ustrajnosti, kojima se potvrđuje naš povijesni identitet na „rodnoj grudi“, što je presudna komponenta opstanka.
CRTEŽI I GRAFIČKA TKANJA
U ovoj prigodi nismo opservirali religioznu motiviku u opusu Franje Mihočke, premda ona drži standardnu simboličku kvalitetu (kao što su konstatirali raniji autori osvrta). No, držimo važnim spomenuti grafički prilog ovom izboru, poglavito sadržan u zbiru minijatura, što je već zapaženo u autorovim nastupima u javnosti. Dakle, riječ je o podravskim velikanima, kamo spadaju: P. Preradović, M. P. Miškina, I. Generalić, Đ. Sudeta, G. Karlovčan, J. Turković, M. Puškarić, M. Dolenec Dravski. (dodajmo i jedan seriozan Autoportret, koji otkriva životnu brigu, iskustvo i mir njegove duše). S tehničkog aspekta, portreti su dijelom ostvareni poentilistički (točkasta struktura) a dijelom u zanimljivom „vunastom“ tkanju crte, koja sugerira plasticitet fizionomije. Ti likovi pokrivaju područja književnosti, likovnosti, nacionalne svjesnosti , etnografije, dijalektologije, otpora teroru, lirske uznesenosti i seljačke pravdoljubivosti. Kao u nekoj lepezi, svojim životopisima i djelovanjem pokrivaju različita razdoblja naše povijesti, od Ilirizma, svjetskih ratova, početka društvenih promjena, do 20. stoljeća, u kome se umjetnički i pedagoški angažman ogledao u sredinama gdje su djelovali, s vidljivim utjecajem i na širi nacionalni prostor.
Senzibilnom umjetniku teško je ostati posve „neutralan“, inzistirajući samo na fizičkoj sličnosti, pa stoga i u ovoj maloj ali vrijednoj kolekciji osjećamo simpatiju i empatiju, koju slikar unosi u svoj rad. S puno uživljenosti nacrtani su Turković i Dravski, vjerojatno najbliži našemu Franji, koji je sam učio o slikarstvu, poeziji, povijesti svojega kraja i svemu što treba za budućnost sačuvati. Mnogo svoga slobodnog vremena on ulaže u nastojanju da se ne zatru kulturne iskre i kreativni potencijali. Uspio je po humanitarnoj i kreativnoj crti povezati Đurđevac s gradovima u Hrvatskoj, a na osobnom planu zabilježio je vidljiv razvoj i zaokruženje, što nas i motivira da podržimo njegov rad. Izložba u Muzeju grada Đurđevca neka posluži da se i šira javnost uvjeri u ove zaključke. Autoru čestitke i najsrdačnije želje za nastavak.
2024. Božica Jelušić
SLIKOKAZ SEZONA
PROLJEĆE mi dođe, ja se njemu desim.
Tako dugo mogu gledati u detalj!
Zavrti se mlinče riječi i ne petljaj;
Od svega što vidim, hljebove umijesim.
U LJETU sam riba što se za zrak bori.
Pod jezikom čuvam pelin-list ljekovit.
Pronaći mi valja neki kutak skrovit:
Na utvrdi staroj trošni kontrafori.
Pod JESENSKOM mrkom kabanicom šutim.
Vir na rijeci pratim, vrtložnost duboku.
Hrabrosti se hoće, bistrine u oku,
Da jabuku čežnje sama raspolutim.
Neću ZIMI dati da mi gušte kvari.
Poljana pod snijegom, bijela promenada.
Hrastov panj me grije. Gledam gdje noć pada,
I prolaze svijetom bijeli pokostari.
Pokostari- lakireri
Božica Jelušić
Životopis FRANJO MIHOČKA
Rođen 03. srpnja 1963. godine u Ferdinandovcu. Od 1976. godine živi u Đurđevcu. Školovao se u Ferdinandovcu, Đurđevcu i Zagrebu.
Interes za slikarstvo pokazuje od rane mladosti, a intenzivnije se posvećuje slikarskom radu devedesetih godina od kada izlaže, sudjeluje na brojnim izložbama, likovnim kolonijama i radionicama u zemlji i inozemstvu.
Iako radi i drugim tehnikama, najčešće se izražava tehnikom akvarela. Motive crpi iz zavičajnog okruženja najčešće slikajući pejzažne prizore podravskih krajolika, rijeke Drave, prizora istaknutih građevina poput crkava, đurđevačkog Starog grada, a zanimljiv opus ostvaruje i slikama iz ciklusa „Dobro došli“ gdje slika krajolike s tablama naziva mjesta u kojima sudjeluje na likovnim radionicama. Često slika i sakralne motive poput stiliziranog prozračnog križa natopljenog krvlju, Kristove glave u trenucima Muke , Djevice Marije kao Mater Dolorosa prikazane u maniri drevnih ikona i sl.
Zapažene radove ostvaruje u području minijature s kojima sudjeluje na niz žiriranih izložbi domaćeg i međunarodnog karaktera, a izradio je seriju minijaturnih portreta poznatih povijesnih osoba kulturnog života Podravine koji se nalaze i na izdanjima plakata Matice Hrvatske Ogranka Đurđevac čiji je član. Izradio je i ilustracije za naslovnice knjiga, djela mu se nalaze na kalendarima, brošurama i sl.
Kroz svoje likovno stvaralaštvo uglavnom nalazi putove za humanitarno djelovanje pa tako surađuje sa mnogim udrugama i institucijama koje se brinu o potrebitima, naročito djecom s poteškoćama ili pak potrebitima u starijoj životnoj dobi redovito se odazivajući na njihove humanitarne akcije, likovne radionice, kolonije...darujući nesebično svoje slike, vrijeme, pažnju!
Sudjeluje na preko 300 likovnih radionica, kolonija i sličnih aktivnosti širom Hrvatske i inozemstva. Sam je organizator i inicijator te voditelj raznih likovnih radionica i kulturnih događanja.
Do sada je priredio i pet samostalnih izložbi, a sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama diljem Hrvatske i inozemstva.
Njegov rad na kulturnim projektima naročito dobiva na svojem značaju od 2013. godine kada vođen idejom i željom očuvanja vrijednosti i tekovina Domovinskoga rata i doprinosa svojega sugrađanina, heroja Domovinskoga rata, generala Mladena Markača hrvatskoj slobodi sa nizom entuzijasta pokreće organiziranje likovne radionice „Peski-Art Đurđevac“ upravo u čast generala Markača.
Kulturni projekt kojega pokreće jedinstven je po svom temeljnom načelu i ideji, a radi provođenja projekta inicirao je i osnivanje udruge „Peski-Art Đurđevac“, čiji je idejni inicijator, pokretač osnivanja i predsjednik od 2014. godine kada je i osnovana i od kada okuplja kulturne amatere, entuzijaste i poštovatelje ideja zbog kojih je i osnovana ne samo iz grada Đurđevca i okolice nego praktično iz cijele kontinentalne Hrvatske.
Pod njegovim vodstvom udruga „Peski-Art Đurđevac“ pokreće i organizira niz kulturnih projekata, naročito očuvanja kulturne baštine, i postaje nezaobilazni čimbenik kulturnog života. Privlači veliku pozornost građana, drugih udruga, institucija i ustanova s kojima tijesno surađuje i radi, okupljajući tako široki krug sudionika kulturnih događanja u Đurđevcu, Podravini i šire. Udruga pod njegovim vodstvom dobiva dva puta nagrade za najuspješniju udrugu RH na likovnim natječajima Hrvatskog Sabora Kulture, a udruga dobiva i značajna javna priznanja Grada Đurđevca i Koprivničko-križevačke županije.
Upravo zbog te činjenice Hrvatski Sabor Kulture 2019. godine dodjeljuje mu Zlatnu Diplomu za doprinos očuvanju tradicije, unapređenju kulturnog amaterizma i razvoju hrvatske kulture.
Dobitnik je i niz pohvalnica, zahvalnica i priznanja od kojih najznačajnije Javno priznanje Grada Đurđevca Zlatna plaketa „Sveti Juraj“, te Javno priznanje Koprivničko-križevačke županije Plaketa Župana.
Kontakt:
48350 Đurđevac, Grkinska 87
GSM: 091 2779 474
e-mail: franjo.mihocka@gmail.com
REKLI SU O AUTORU:
Izloženim radovima autor se predstavlja kao već iskusan majstor linearnog likovnog govora. Ovi crteži sublimiraju i sažimaju mnoga ranija umjetnička istraživanja i odaju osebujan estetski smisao za pristup likovnom djelu. Dokaz su visoke kulture likovnog govora. Govore znakovima koji su znakovi kretanja ruke. Linija kao trag pokreta ruke na plohi odaje autorov crtački rukopis. U njemu čista linija ponekad je meka i suptilno razigrana, a drugi put kratka i jezgrovita.
Franjo Horvat, prof. - iz predgovora prvoj samostalnoj izložbi „Crteži“
Mihočka prirodno i iskreno izlaže doživljaj prirode, slika poetske prizore iz zavičaja, a da ni u jednom ne prelazi u naivni likovni izraz. U izrazu teži prostodušnom lirizmu gdje se realizam dodiruje sa simbolizmom i nadrealizmom. Majstorsko vladanje tehničkim sredstvima omogućilo mu je da u izrazu dosegne jedinstvene lirske harmonije ili pak bogata nadrealna uprizorenja, dok smireni i plemeniti osjećaji potkrepljuju poetičnost njegovih djela. Svoje crteže stvara čistim okom i vještinom ruke vodeći računa o doživljaju i dijalogu s motivom. Taj dijalog je istinski i dubok koji ide za tim da se poput njega i sami zaustavimo i otvorimo oči pred ljepotom.
Franjo Horvat, prof. - iz predgovora izložbi crteža „Sjećanja i maštanja“
Akvarelist Franjo Mihočka u središte postavlja osnovni simbol križ. Snažnim dramatičnim crvenilom asocira na krvavi petak.
Zdravko Šabarić – iz predgovora izložbi „Vjera, ufanje, ljubav“
Franjo Mihočka već se u osnovnom pristupu pejzažu udaljava od mimetičkih načela realizma, tražeći prije svega ugođaj prostora prirode, tek ponekad obilježenog sitnim naznakama konkretnih, jasno prepoznatljivih elemenata vedute, prije svega interpoliranjem obrisa naselja, crkve sa zvonikom, pokojeg stabla u daljini, na samoj liniji obzora. Kompozicijski skladni i elementima oskudni, krajobrazi Franje Mihočke kao da predstavljaju neka subjektivna vrata kroz koja autor ulazi na područja vlastitih promišljanja i svjetonazora, gdje svjetlost obasjava oblike realnog svijeta na razini simbola vrijednosti, a u oskudnosti detalja slikarska se figuracija u velikoj mjeri pretapa s apstrakcijom, evocirajući razmišljanja o prolaznosti konkretnih oblika materijalnog svijeta i o težnjama duhovnim vrijednostima u pokušaju shvatiti fenomene ukupnosti života. Stoga ne iznenađuje da Franjo Mihočka svoje likovno stvaralaštvo proširuje i na područje sakralnog. I na slikama kršćanske tematike ostaje vjeran komunikaciji na razini osnovnih likova i simbola – Kristova glava u trenucima Muke, prozračna forma križa koja lebdi u zraku natopljenom krvlju, Marija kao Mater Dolorosa prikazana u maniri drevnih ikona. Priču o smrti, muci i žalosti, ali u nadi Uskrsnuća i pronalaženja smisla u svakoj muci i boli prati jasna simbolika govora boje te vjera u svjetlost koja donosi mir i spasenje.
Kroz poruku koju Franjo Mihočka ostavlja u svojim slikama puno je jasniji i njegov humanitarni rad i nastojanje da sudjelovanjem na brojnim izložbama i radionicama pomogne potrebitima, na materijalnoj i – što je možda još važnije – na duhovnoj razini.
Vida Pust Škrgulja, prof. – iz predgovora izložbi „Krajolicima svjetlosti“
Kruna svega, i nešto posve suprotno od viđenih motiva, portret je u akvarelu Franje Mihočke, portret (poginulog hrvatskog branitelja, nap.) Davida Piskora. Mladić koji se tugaljivo osmjehuje jednoj neizvjesnoj ( i nažalost tragičnoj) budućnosti, utopljen u pozadinu hrvatske šahovnice, ali s jednom odvažnošću, prenesenom autorovim kistom, koja budi nadu u bolje sutra.
Akvila P. Kovačić, prof. – iz predgovora izložbi radova s Likovne kolonije „David Piskor“
Leko je pesme deti med korice, ali je žmekše napetati je na naslovno strano.
Vladimir Miholek – uz ilustraciju naslovnice knjige pjesama „Čovek na mostu“
Dugotrajnim radom Franjo Mihočka u sebi je razvio psihu akvarelista. Njegovi pejzaži djeluju plastično u formi i svježe u koloritu. Slike su komponirane tako da djeluju monumentalno, a po bojama raskošno. Time je postignuta dekorativna igra ugodna oku promatrača. Djela su to slikara kojeg odlikuje suzdržanost i stišanost te kromatska odvagnutost. U punoj sadržajnosti i bogatstvom krajolika ona daju mogućnost iščitavanja dijaloga zemlje, vode i nebeske površine, te naslućuju mirise, zvukove i boje Podravine. Širokim potezima kista stvorio je slikarstvo bitnog, slikarstvo u kojem dominira bilježenje trenutka. Svoj motiv reducira, oslobađa ga suvišnosti, te ga često svodi na znak koji sam po sebi dovoljno govori otkrivajući intenzitet i ljepotu. Zaokupljenost takvim pejzažom daje Mihočki priliku da sagleda ljepotu tonova, ali isto tako i mogućnost da se upusti u razradu kompozicije slike. Kontrolirana uporaba pigmenta na mokroj podlozi, mali broj boja s mnoštvom tonaliteta, iskorištavanje vrijednosti bijele podloge, difunzivna svjetlost, sve je to u službi stvaranja prozračnosti i mekoće ovih slika.
Franjo Horvat, prof. - iz predgovora izložbi „U zavičaj zaogrnuti“
