U predgrađu jednog izgubljenog dana
tik do prljavog kutka zbilje
baklje spoznaje sagorijevaju samoću
zatvaraju puni krug
bez tvoje sjene
ti si more
ja sam vjetar
i ne možemo jedno bez drugog
mada vjetar šumi na sve četiri strane svijeta
more svojim strujama talasa
teško pronalazim riječi
koje u meni umiru ili žive
sve više je tamnog neba
koje traje u tišini
i stoji između nas
nemir presijeca redoslijed misli
snenog jutra u kojem se budim
na tvojim jastucima
okupana rosom tvojeg pogleda
zaboravila sam kako izgovaraš moje ime
i pokret ruke kojim si me vraćao
na svoje usne
u tom vremenu snova
želja i topline
ostala je neotkrivena
putanja uzajamnog trajanja
uspona i padova