DEDA, zlatno srce pizzerije BASTA

Postoje razna mjesta koja pamtimo po nekim sitnicama, boji, mirisu, građevini, zalasku sunca ili energiji koju osjećamo. Postoje mjesta koja naprosto zavolimo i uvijek iznova im se vraćamo iz samo nama znanih razloga.

Jarun!

Mjesto gdje sam pronašla novi dom. Mjesto gdje sam više nego igdje svoja u potpunosti.

Jedno od posebno mi dragih mjesta je kvartovska pizzeria Basta na Jarunu, Hrgovići 51. Ne samo da ju krasi nadasve ukusno uređen ambijent, prozračnost, ugodna glazba, pa i tramvaji koji prometuju Horvaćanskom cestom, daju jednu posebnu čar cjelokupnom dojmu prostora.

Ipak, ovo je priča o Dedi, odnosno Mariju, jednom od osoblja spomenute pizzerije.

Deda je zlatno srce cijelog prostora. Uvijek ugodan, nasmijan, pri ruci, s lijepom riječi za svakoga.

Obzirom da su mi svojstvena lutanja po malim gradovima, trgovima, zadimljenim kavanama ili pustim ulicama, proplancima, uvalama i sprudovima, uvijek iznova pronalazim inspiraciju za pisanje upravo na tim i takvim mjestima.

Često sjednem u Bastu ispiti kavu ili čašu vina nakon napornog dana, zagledana u tramvaje i prepuštena svojim

mislima i inspiraciji. Često sama, jer tako najviše volim. I kao u jednoj od mojih pjesama Neuklapanje pišem:

iznova su kokainski oblaci

obojili nebeski svod

negdje vani događa se život

mimoilazi me

osvješćuje

kako je suprotno od ljubavi ravnodušnost

dok nasuprot snova stoji beskrajna bol

tek povremeno dokinem samoću i

izađem van

ispijem čašu vina

a okruženost drugima pretvorim u druženje

nije teško

samo moram biti manje ja

ili postanem druga osoba

sve je dobro

na svojem mjestu

svi su tu

samo ja nestanem

na raskršću

gdje su moćne nebeske usne

usisale oblake

Međutim danas nije bilo tako, nisam bila neuklopljena.

Dapaće!

Prolazeći pored pizzerije, iz misli me prenuo Dedin glas koji me spazio : „Sjednite na kavu i odahnite, vidim da ste umorna.“ I tako,uz dvije tri riječi poticanja sjednem za jedini prazan stol i zagledam se u zalazak sunca, osluškujem žamor ljudi i tramvaje koji prolaze. Deda nasmijan i tih donosi kavu kakvu obično pijem, čašu vode i čašu mojeg omiljenog crnog vina.

Nasmijem se rekavši „ajme, pa što je ovo danas, a ništa nisam naručila“, a on odgovara „samo se vi opustite i

uživajte“ i ode dalje za obavezama.

Sjedeći tako oko pola sata, razmišljam kako nismo svi površni i kako postoje ljudi koji još uvijek obraćaju pažnju jedni na druge. Koji vide, ali i reagiraju.

Zatražila sam račun, na što se Deda tiho nasmješi i kaže: „A ne ne, ovaj puta sve je u redu.“

Ostala sam zatečena. Što kazati? Kako se ponašati?  

Zagledam se u tople oči čovjeka ispred mene i izustim „hvala vam, napisati ću priču o vama i vašoj ljubaznosti.“

Eto dragi moji, ukoliko želite ukusno ručati/večerati, uz ugodan ambijent i dobru glazbu, potražite Dedu i njegov osjećaj za čovjeka.

 Bit ćete više nego zadovoljni.