Čuvarica bakina nasljeđa

Udruga za ekološki, kulturno-društveni i sportski razvoj ZRINSKI-FRANKOPAN

Slavonska  Posavina može se podičiti lijepom i dekorativnom narodnom nošnjom. To je nošnja puna raznih boja, lijepa, skladna i slikovita.

Nekad su žene tkale  platno na tkalačkom stanu od lana, pamuka, konoplje, a i čiste svile. Naš posavski kraj poznat je i po uzgoju dudova svilca od kojeg se dobivala kvalitetna svila. Otkano se platno savijalo u trube pa se bogatstvo djevojke mjerilo brojem naredanih truba, što više truba tim bolja prilika za udaju!

Radna odjeća za svaki dan bila je od lanenog  tkanja i nazivali su je svagdanje ruvo. Muška nošnja sastojala se od gaća i rubine, a žene su nosile krilca i oplećke. Prije nije bilo krojača, već su žene same izrađivale nošnje i ukrašavale ih. Za nedjelju i svetac nosilo se svečanije i bolje.

Kad promatramo nošnje koje se nose na smotrama, crkvenim godovima i  manifestacijama zanese nas njihova ljepota. Ne zna se ostavlja li bolji dojam ljepota nošnje ili graciozno držanje snaša i djevojaka kojima to svečano ruvo divno pristaje.  

U mom sjećanju još uvijek je živa slika moje bake kako se sprema nedjeljom na svetu misu. „Kao djevojčica gledala sam svoju baku kako se sprema (oblači). Sjećam se peglanja starinskom peglom rubine, oplećaka, krilaca, unteroka…, češljanja njene duge kose, pletenja pletenica, vezanja podvezala i stavljanja marame. Sve je to radila polako i strpljivo. Mirisala je štirka, a oplećak je krasilo heklanje ili šlinga. Stajala je pred ogledalom i odijevala se polako, dio po dio. Puno je to sukanja bilo, ali je na kraju sve uvijek bilo lijepo, na falte skitito (složeno).

Moj životni put tekao je podalje od bakina sela. Zaposlila sam se u gradu, ali ostala je  ljubav za očuvanjem tradicije i kulturne baštine. Danas kao majka i učiteljica uviđam koliko je to važno. Na poticaj predsjednika Mjesnog odbora uključila sam se u rad i osnutak KUD-a „ Zrinski –Frankopan“ u kojemu učimo slavonska kola, pjesme i narodne običaje sela okolice našeg grada.

Učimo kako se spremiti u narodnu nošnju: kako narediti glavu (staviti podvezalo), kojim redoslijedom oblačiti podsuknje, unteroke, krilca, kako obući rubinu, oplećak, kako se potkasati, narediti ćošak (polutak, kalut), kako zavezati zapreg (kecelju)…zašto nosimo čarape na stupove, a ne čičkane, kakvi se opanci nose u selima našega kraja. Tako postajemo čuvari materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Uz sve navedeno jako sam ponosna što na nastupima nosim narodnu nošnju, koju je moja baka uredila svojim vještim i vrijednim rukama.

                                                                                                                                                                                                                    Marina Krijan



Podijeli ovu stranicu

VRH