Često ga je sanjala.
Kao devetogodišnjakinja Lavinija je bila prepuštena samo krevetu iz kojeg nije mogla nikuda bez tuđe pomoći. Bolesna i nepokretna ležlala je u bolnici, dok su ostali mali bolesnici provodili vrijeme u dnevnom boravku uz crtiće i društvene igre.
Jedne večeri dok je iz dnevnog boravka dopirala glazba poznate serije „U registraturi“, očajno je plakala jer je i ona željela gledati seriju i biti zaljubljena u Ivicu Kičmanovića. Lkao većina njezinih vršnjakinja. Dok je listala slikovnicu, pogled joj odluta prema velikom prozoru s kojeg se vidio krov manje bolničke zgrade u krugu. Tada je prvi puta ugledala siluetu misterioznog muškarca. Visok, tamne duge kovrčave kose koja vijori oko glave i balonera zabačenog otpozadi, ruku u džepovima traperica, laganim hodom joj se približavao. Zna da joj se smiješio, mada mu nije vidjela lice. Tada je prvi puta osjetila neopisivi mir. Znala je da je na neobičan način nitima vezana za njega.
Tijekom godina, vraćao joj se u san. Lavinia nije znala tko je taj muškarac, ali znala je da je njen, samo njen, njena polovica, njena duša, njeno sve. Često je sjedila na malim trgovima nepoznatih gradova i promatrala prolaznike. Tražila ga je u zadimljenim pubovima, kolodvorima, parkovima, tražila ga je u očima usputnih prolaznika.
Susretala ga je samo u snu. Nikad ne znajući kada će joj donijeti mir hodajući joj ususret šetnjicom koja se protezala uz vodu. I ta voda, bistra, zelena, odražavala je njegovu siluetu. Zamišljala je koje boje su mu oči, kakve su mu usne. Znala je samo da ju promatra nasmijanim očima punim ljubavi i osmijehom koji briše sve rane, sve boli i traume kojih je bio nemali broj za tih pedeset godina života.
Godine su se nizale kao niska bisera, život je donosio svoje male radosti i užitke, međutim, najviše je bio obilježen smrti njenog prvog sina, supruga i roditelja. Život ju nije previše mazio. No, nije se žalila. Rastrgana između obaveza zaposlene žene, supruge i majke dvoje prekrasne djece, sklona umjetnosti, često je na bijeli papir risala emocije, pisala o ljubavi, prepuštala se glazbi i sanjarenju.
Onda ponovno san u kojem se On pojavljuje neočekivano. Koliko puta je u tim snovima mrsila njegovu razbarušenu kovrčavu kosu, češljala ju prstima, tražila ruke da pogleda sudbini u oči.
Ali ne, samo je vidjela misterioznu siluetu koji joj korača u susret, ne znajući kada će konačno stati pred nju.
Osjeća i zna, kad ju zagrli, znat će „da je doma“ jer tu pripada. Ondje, u njegovim rukama, na njegovim grudima njezin je dom, sve njeno, sve što je ikada željela i sanjala, konačan udah ljubavi i izdah smiraja... konačnog?
