Bura u romanu Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva

Senjski interdisciplinarni simpozij

„Ovdje je bura sasvim drugo - tu je živ elemenat koji dolazi kao kakav nadzemaljski zmaj. (...) Dođe bura - a ovdje i duva jače; polovica puka ne izlazi iz kuće; čemu da se boriš s elementom kad ti je svrha izlaženja šetnja, ne trčanje do udaljenog ureda ili broda? Zatvoriš se u kući i zakračunaš čvrsto vrata. (...) I bura zavija, huče i srće po praznim ulicama.
Ako je pred koji čas pala najjača kiša, ona je osuši u tren. Ide kao nekakva ogromna kosa sa sto noževa, viri iza svakog ugla, zviždi u svakom kutu. Tko da se s njom ogleda?

A ona ide dalje do mora; i ne duva jednako, nego na mahove, ne vitla velike valove, nego kosi. Na moru pokaže se trag njena dodira i leti užasnom brzinom. Kao da se skliže po površini. A prijeko, na otoku, gdje se razbija o pećine - bura uzdiže prave vrtloge pjene.


Ona nije kao požar; ne ubija, ne ništi onoga tko se nje boji. Nije kao poplava, jer ne guta bez milosrđa. Bura je nešto više i ljepše. Udara te u obraze, upire ti se o rame, guši ti dah, ne da ti naprijed. Bori se! - kao da ti veli njen zvižduk. I korak po korak moraš da joj otimaš pravo, dok te pusti uz ulicu. A nije gotovo nikad tako bijesna, da ne bi poštovala tvoje snage i srčanosti: upri i doći ćeš na drugi kraj. Samo ne bježi pred njom! Ako se okreneš i pokušaš da trčiš, odmah ti se naruga. Ti, ti hoćeš da se natječeš u brzini s njom koja hrli brže od najpustije lokomotive! Ne kušaj! - Ona te digne kao pero u zrak i baci o zid. Ona je elemenat za jake i smjele, ne za mudre ni za oprezne. Proti njoj nema štrcaljke ni čamca - ona još gospodari u svom kraju, slobodna kao divljač u prašumi. A nije ružna, ne prati je ni magla ni taman oblak: nebo je vedro kad duva, i što je vedrije, to veselije slavi ona svoj pir. Meni živahnije teče krv kad je osjećam. Velika je i ponosna; a ne prezire nas. Jedino je za sebe zadržala neke kutove kud ne smiješ da stupiš nogom. Ima poslovica da se rađa u Senju. Meni se čini da je ovdje u mladosti, u prvoj snazi.“

(Foto: Dinko Brozičević)

Ana Vukelić, prof.

VRH