KAD TI ŽENA ZAKOPČA ŠLIC PREKO EGA
Nakon propale veze i prethodnog braka osjećao sam se prazno. Mjesecima sam solirao bez želje da pogledam ijedno žensko biće, ma kako divno bilo.
Nekolicina prijateljica pokušavala me tješiti, željele su nešto više, toga sam bio svjestan, međutim, naprosto sam bio ispuhan kao balon.
Ispuhan i prazan.
I korona koja je usporila biznis koji sam godinama razvijao. Stagnirao je, pa je i moj ritam bio sporiji. Odgovaralo mi je tako. Nije više bilo putovanja po Europi a i Kina je bila gotovo zaboravljena. Dvije godine čuda čine.
Da, ponovno sam se zbližio sa bratom, igrao remi s roditeljima kao kad smo bili djeca. Donese prisilna izloacija i nešto lijepo.
Posljednjih mjeseci posvetio sam se hobiju iz mladosti. Fotografiranju. Volim odlutati s fotoaparatom u ruci i ovjekovječiti kamen, cvijet, list na vjetru ili poneki lijepi akt.
Jedno jutro bio sam tako mamuran i dok sam se budio uz prve gutljaje crnog zlata, pažnju su mi privukle isto takve oči. Tamne. Bademaste. Crno zlato prepuno iskri. Negdje u kutovima nazirao se smiješak, mada, kad bolje promislim, zrcalile su jednu kombinaciju sjete, unutarnje ljepote, i prikrivenog smješka. Dugo sam ostao zagledan u fotografiju nepoznate žene. I onda sam potražio još njenih fotografija.
Lavinia! Žena srednjih četrdesetih, po mojoj procjeni. Nema klasičnu ljepotu, ali natjera njen izraz lica da ju pogledaš iznova. I Iznova.
Uronio sam u dan, sastanci, ispijanje kave, sahrana dragog susjeda, dan se valjao sa svim svojim problemima koje je trebalo rješavati, više-manje uspješno.
Kad dan izdahne u noć , sablasti iz kutova sobe nerijetko posjećuju i nas muškarce. Nismo niti mi cijepljeni od prošlosti koja iz zakutka viri i prisiljava nas na razgovor samih sa sobom.
Otvorim laptop, kad ono, gledaju me ta dva crna zlata. I ne trepću. Nešto me pokrenulo i napišem Lavinii poruku u inboks:
„ Poštovana Lavinia, ukažite mi čast i dopustite da fotografiram vas i vašu osebujnost koja je toliko naglašena u fotografijama koje gledam. Vidim da nisu profesionalne fotografije, dopustite da vam napravim nekoliko sjajnih fotografija koje ćete imati ubuduće za vaše objave i vaše radove.“
Nakon nekoliko poruka odbijanja i obrazlaganja kako ona ne voli ljude, ne voli se fotografirati i kako je i njen hobi fotografija, uspio sam Laviniu nagovoriti da se nađemo na kavi i da dogovorimo fotografiranje negdje u prirodi na način koji njoj odgovara.
U trenutku kad sam ju ugledao kako mi opušteno prilazi vidio sam njenu kosu kako vijori na popodnevnom vjetru, usne koje se razvlače u spontani osmijeh i...oči. Te oči koje su plijenile pažnju i nisu mi dopuštale da trepnem.
„Lavinia, ne dišem od trenutka kad sam se ogledao u tvojim očima“, promrmljao sam, na što se ona nasmijala ništa ne rekavši. Kad je progovorila, pomislio sam da bih je mogao satima slušati kako priča. Da, taj glas je očaravao.
Nakon uvodnih formalnosti, razgovor je počeo glatko teći i uz šalicu kave čavrljali smo kao stari znanci. Osjećala se uzajamna simpatija dvoje ljudi koji su prošli život i imaju o čemu razgovarati.
Dogovorili smo fotografiranje i ona je smijući se kazala: „Koliko me hvalite i laskate mi, učinit ćete moje fotografije ljepšima no što doista jesam.“
Bio sam očaran Laviniom. Još dugo nakon dvosatnog razgovora odzvanjao mi je njen glas i smijeh u ušima.
„Ti si divan Boris, ali si mlad čovjek i živi kako bi bio zadovoljan i ispunjen svojim odlukama, potezima i stavovima. Jedino to ima smisla. Biti svoj“, govorila mi je sa smješkom na usnama.
Brojao sam minute i sate do trenutka kad sam trebao fotografirati Laviniu. Pokušao sam joj slati poruke, ali ona je odgovarala na svaku treću. Jednostavno, nije prihvaćala moja nespretna udvaranja. Pričala je kako je ranjena i povrijeđena, kako ne vjeruje nikome ništa, a najmanje fotografima koji rade ženske aktove.
Nada me nije napuštala i potajno sam se nadao da ću uspjeti osvojiti tu ženu i imati ju samo za sebe. Ne posjedovati, već osvojiti.
Želio sam joj kazati da želim brinuti za nju, vratiti joj osmjeh na lice, biti joj podrška i oslonac. Ali kako, razmišljao sam, kako to učiniti, a da ju ne prepadnem.
Iskrenošću!
Jedino što mogu je pred njoj biti iskren i ogoljen. Intuitivna je i shvatit će da govorim istinu. Da, tako ću učiniti, odlučio sam.
Došao sam po nju, a ona mi je s balkona mahnula da se popnem gore i pomognem joj ponijeti torbu sa stvarima.
Parkirao sam i popeo se do njenog stana. Veselo je otvorila vrata i kazala: „ Spremila sam neke sitnice koje ću koristiti prilikom fotografiranja, molim te ponesi mi torbu dolje do automobila.“
U trenutku kad se okrenula prema meni uzeo sam ju za lice i poljubio.
U prvi mah se zaledila ne reagiravši , a onda napravila korak unazad. „Molim te makni se od mene“ , promrmljala je kroz stisnute usne. Ponovno sam joj prišao i primio je za lice, na što je ponovno ustuknula i izgovorila jasno: „Pusti me na miru, što je tebi, ne želim nikakve prisne dodire!“
Uhvatila me nekakva mahnitost. Ne poznajem se ovakav, medjutim, nisam se mogao zaustaviti. Miris njenog parfema dražio mi je nosnice, njena blizina palila je sva moja čula i osjetila. Osjećao sam da gubim kontrolu nad sobom i da moram imati tu ženu.
„Samo me pomiluj, samo me malo dotakni dolje, želim te beskrajno“, mrmljao sam dok sa pokušavao maknuti njene ruke koje su se otimale iz mojeg zagrljaja. Što se ona više otimala, ja sam više inzistirao na dodiru koji sam želio pod svaku cijenu. Želio sam da me rukom dotakne po muškosti. Ništa više, samo da me dotakne, da ju osjetim. Kad sam to drugi puta glasno izgovorio ona se sledila.
Zaustavila se, pogledala me bezizražajnim izrazom lica i rekla: „Skidaj hlače! No, što me gledaš, rekla sam ti skidaj hlače!“ Pogledao sam ju ne vjerujući što govori. Sekunde su bile kao sati, ona me gledala ledenim pogledom i ponovila: „Rekla sam ti skidaj hlače, pokazat ću ti koga ponižavaš u vlastitom domu kao zadnje smeće!“
Gledali smo se nekoliko trenutaka bez riječi. Kroz glavu mi je prošlo tisuće slika, tisuće aktova koje sam fotografirao, tisuće žena koje su me željele. a ja sam ih odbijao.
Lavinia me kastrirala pogledom i riječima koje su boljele kao kletva.
Uspio sam pokvariti sve. Jedina žena koju sam istinski želio očitala mi je takvu lekciju da nisam siguran kad ću se ponovno osjećati kako muškarac.
I danas, mjesecima nakon ovog neslavnog događaja, dok sjedim na terasi zagledan u dim cigare i ispijam crno zlato, vidim njene oči. Oči koje nikad neće biti moje ogledalo. A mogao sam u njima biti sve, baš sve.
Samo da sam znao šlic držati zakopčan.
@Maja Šiprak