Kratak osvrt na nećakinjin život na selu:
Gledan te s punim ovalom pršuta, sira, a naknadno će zasigurno stići i drugih delicija našeg rodnog zavičaja. Posebno mi se svidio intervju s novinarkom Dalmatinskog portala. Ukratko si sve rekla šta je trebalo reći, a što bi u prvom redu političari trebali provesti... Naglasila demografsku sliku: gašenje ognjišta, napuštene kuće obrasle korovom... Ostalo je još nešto starčadi, koji side ispred kuće s tugom u srcu gledaju zapuštene zemlje koje su oni i generacije prije njih u znojna lica svog i žuljevima rukama svojim krčili, da bi od nje dobrano zivila njihova koljena. Ali ostala si ti i tvoj dragi suprug, moj zet Vinko, a i još dobrih , i radišnih ljudi koji zajedno dajete otpor da se Nevest i ona sela u srcu Zagore potpuno ne ugase... Ne znam koliko ste svjesni svojih zasluga za opstanak tekovina naših predaka. Čestitam vam svima, a na tebe kao svoju dragu i radišnu nećakinju jako sam ponosan! Svako dobro tebi i tvojima najmilijima od srca želi tvoj stric Josip (Jole).
Veseli me šta je Vlada RH donila odluku da mi koji smo u trećoj životnoj dobi moremo besplatno putovat željeznicon po ciloj " lipoj našoj". Kako kroz moje selo prolazi željeznička pruga gotovo svi ljudi iz sela iza drugog svjetskog rata uglavnom su radili na željeznici.Imali su privilegij da im dica posli osnovne škole besplatno putuju vlakom na daljnje školovanje u gradove.Ta ista dica koja su sad su već u mirovini za tekuću godinu imaju pravo na besplatno putovanje vlakom.
Veliko hvala cijenjena voditeljice Lana Škaro na objavi ove i svih mojih prošlih knjiga na TV Jadran!
Jubilarna, deseta knjiga autora Josipa Budiše, izašla je iz tiska. Knjiga ‘Na retrovizoru vremena’ vraća pisca u neka prošla vremena, a kao i u većini svojih knjiga koristi književnu vrstu narativ. Priča je ‘začeta’ na prvomajskom fažolu, gdje je susreo prijatelja iz srednje škole
– U obližnjem kafiću i onako s nogu podigli smo zdravicu i uz kavu se prisjećali uspomena iz škole i rane mladosti. Tako sve do podneva, kad smo stali u dugi red za fažol. Dugo smo čekali, ali isplatilo se, fažol nam je super lega, pivo također, a i vrime je potrefilo lipo prava ugoda za izlete. U tako lipom proljetnom ambijentu nastavimo se prisjećati na davne sedandesete, kao i novom dobu u kojem živimo, i zapitali se kakva kakvu budućnost ostavljamo naraštajima iza nas. Napomenuo bi da mi je prijatelj nakon umirovljenja preselio živjeti u rodno selo u kojem kaže da mu je tako lipo da se više ne namjerava vratit u grad. Time me potaka da i ja ovo malo preostalog života provedem u rodnom kraj. Sve više i više ljudi starije generacije obnavlja kuće s namjerom da se vrate u mjesto rođenja. Ništa čudno, u rodnom mjestu naljepše i najzdravije za tjielo i dušu svakog čovjeka – kaže nam autor
Naglašava kako su sedamdesete bile najljepše godine, uz siguran posao , vrijeme za druženje i prijateljstva, putovanja i famoznu srednju klasu za koju autor kaže da više ne postoji, već da bogati žive nauštrb sirotinje.
– Smaram vrijednim zamisliti se nad evokacijama prošlosti prijatelja iz priče promišljajući zajedno s njima gdje nas kao mali narod vodi ovo suvremeno društvo. Njihovi dugi razgovori mudro preslažu kockice prošlosti i sadašnjosti pokušavajući dokučiti može li se moderno vrijeme izgraditi učeći ne iz primjera nametnutih ideologija i pokreta nego stavljajući u središte potrebe onog bez koga nijedan društveni smjer ionako nema smisla, a to je - običan čovjek. Onaj, koji na ovom svijetu želi uz sva svoja egzistencijalna ograničenja, biti i živjeti ni više ni manje nego kao –čovjek – kaže.
Autor je ostao vjeran dosadašnjim suradnicima.
– Zahvaljujem svim dragim, dobrim i stručnim ljudima koji su profesionalno radili na uređenju ne samo ove nego i svih mojih prijašnih knjiga. Tu bi ipak istakao lektoricu Ljiljanu koja je lektorirala i uređivala i i za svaku napisala stručnu i lijepo sročenu recenziju. Toliko je tolerantna, profesinalna i dobronaerna da je divota surađivati s njom. Pošto nam se često preklapaju misli, ponekad se upitan je li moj – alter ego – kaže Budiša.
U svakoj knjizi evocira neke događaje iz prošlosti njegove generacije, a kaže kako nam budućnost u konačnici ponajviše ovisi o nama samima.
– U ovom trenutku veći dio moje generacije razmišlja o svojim korijenima, to je ono trajno,ono od čega smo krenuli i možda je došlo vrijeme kad se polako zatvara taj famozni životni krug povratka istini da smo osovinu svih životnih vrijednosti primili davno prije i živeći je premostili sva ta pusta gruba i lipa vrimena – zaključuje.
Upravo je iz tiska izašla nova knjiga Josipa Budiše "Na retrovizoru vrimena". Više o knjizi u predgovoru koji je na sljedećem linku: https://youtu.be/xABFkwRsQbA?si=NMMxF27dkAsjZWTR