Sve naše krize

Prvijenac

U kratkim kritičkim zapisama  sve naše krize  bila mi namjera da  na temelju sjećanja i osobnih bilješki kronološki i u najkraćim crtama opisati čitatelju život generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća.

Taj je život u bivšoj SFRJ bio popraćen s dosta kriza, koje su se nastavile i u današnjoj, suvremenoj Republici Hrvatskoj. Pokušao sam to sagledati iz perspektive srednjeg radničkog sloja iz vremena Jugoslavije, odnosno socijalističkog društveno-političkog uređenja, kao i iz perspektive današnjeg kapitalističkog društva u samostalnoj Hrvatskoj.

Želim napomenuti da je dio događaja u tekstu vezan za moja sjećanja iz najranijeg djetinjstva, dok sam živio u Dalmatinskoj zagori, pa do moje četrnaeste godine, odnosno završetka osnovne škole. Nimalo lak život u  to doba nikoga nije mazio, ali je čovjek s krša znao naći put za sebe i svoju djecu. Poštenje, kojem su nas učili naši stari, ponijeli smo sa sobom u novi život u gradu gdje smo od većih i jačih morali usvajati neka nova pravila te istodobno zalijevati vlastito korijenje čestim odlascima u rodni zavičaj.Od polovice prošlog stoljeća znanost i tehnologija neprestano su napredovali, što je rezultiralo sve većom ponudom materijalnih dobara. Toj progresivnosti znatno je pridonio radni čovjek u neposrednoj proizvodnji, i to svojim savjesnim radom te urednim podmirivanjem poreznih i drugih obveza prema državi.

Međutim, ako pratimo visinu radničke plaće od prije pedesetak godina pa do današnjih dana, možemo zaključiti da je ona uvijek bila dostatna samo za golo preživljavanje. Ni prije ni danas radničke plaće nisu bili u stanju mnogo toga kupiti što  nudi globalizacijski svijet. O svemu više u knjizii napisanih u sedam poglavlja: Komunistički režim, Privilegirani, Život težaka, Emigracija, Hrvatska 70-ih, 80-te godine u Jugoslaviji, Parlamentarizam, Moderna Hrvatska...

Na kraju treba istaknuti hrvatske javne medije, koji, osobito u posljednje vrijeme, imaju velike zasluge, ali i odgovornost za razvoj demokratskih procesa u Hrvatskoj. Zaslužni su za pravovremenu objavu svih bitnih društveno-političkih zbivanja u zemlji. Istina je da neki naslovi tekstova znaju biti i bombastični. . Mnogo puta mogli smo pročitali gotovo nevjerojatne informacije, posebice o nekim aferama, koje bi se često pokazale istinitima pa su u konačnici imale pozitivan učinak na društvo. S druge strane postoji mišljenje da mediji zaboravljaju hrvatske tradicionalne i kršćanske vrijednosti i sve ono što čini hrvatski identitet. Sigurno je da taj identitet treba nadograđivati, ali isto tako treba i voditi računa o tomu da njegovi korijeni ostaju prepoznatljivi.



Šibenski portal - objava

"Sve naše krize", kratki je pregled života generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća koju je ukoričio Josip Budiša. Autor knjige odrastao je u selu Ceri u šibenskom zaleđu, srednju školu završio je u Splitu , a već godinama živi u Kaštelima. Budući da živimo u vremenu ozbiljne recesije, želja mu je, kaže, bila osvrnuti se na sve krize koje su pogodile Hrvatsku te ih je autor pokušao sagledati iz perspektive srednjeg radničkog sloja iz vremena Jugoslavije kao i iz perspektive današnjeg kapitalističkog društva.





"Sve naše krize"

Naslovnica

Tragom sudbine

Recenzije

“Nakon knjige kraćih kritičkih zapisa i razmatranja Sve naše krize, kaštelanski umirovljenik i zaljubljenik u hrvatsku baštinu, slovo i pisanu riječ Josip Budiša javlja se i novim literarnim oknjiženjem, suvremenim romanom naslovljenim Tragom sudbine. Riječ je o toplim pričama i fragmentima jednog vremena prožetim lapidarnim rasudbama o presudnim povijesnim i tranzicijskim lomovima. Riječ je o kraćem suvremenom romanu s elementima nekoliko ljubavnih priča, s jednim motivom osvete, svojevrsnom etnografskom romanu, romansiranom životnom putu dječaka Vlade iz jednog malog sela Dalmatinske zagore, jednog od mnogih sinova kamenog krša koji su se rodili poslije Drugoga svjetskog rata, kada se osobito mjerila malenoća obroka, da ne kažemo gladovalo u demografski nabubrelim selima s komadićima marno obrađivane škrte zemlje. Priča je to o naraštaju koji je iskusio relativno brzi društveni rast i razvoj u novo komunističkoj državi, kada su se žitelji opismenjavali i školovali kako bi napučili naglo urbanizirane gradove, nakon kojih su i sela polako dobivala električnu struju, asfaltirane ceste, vodu, telefon i druge tekovine suvremenog doba. Nažalost, bilo je brdskih naselja u Dalmatinskoj zagori koji su sve te komunalne blagodati dobili prekasno, kada su maštovite pučke priče i nenadmašna mudroslovlja utihnula, ganga, rera i ojkavica zauvijek zamukle nad kamenim solarima, a život usahnuo stalnim odseljavanjima žitelja koji su odletjeli na sve strane svijeta u potrazi za mekšom korom kruha, skrasivši se u velikim spavaonicama i neboderima, posjećujući zavičaj vikendima.Tako je i naš junak Vlado odrastao u skromnoj težačkoj obitelji, u kojoj je usisao sve moralne i etičke vrijednosti malog i čestitog čovjeka s velikim srcem i dušom osjetljivom za socijalnu pravdu, zbiljski uživao i veselio se u – iz današnjeg kuta gledanja – skromnim životnim prilikama, radovao se istinskim prijateljevanjima i druženjima s vršnjacima, makar i s u igri raskrvavljenim bosim nožnim palcem. Odlaskom na više škole u primorske gradove upoznaje život urbanih sredina, prvi put gleda televiziju i posjećuje nogometne derbije, emocionalno i tjelesno sazrijeva, doživljava nezaboravne prve poljupce, ljubavna sladostrašća i razočarenja, upoznaje buduću suprugu Slavku… Tu svoju životnu priču uz „čašicu razgovora“ pripovijeda marnim slušateljima, dvojici rođaka, potomaka jednoga od više naših muževa kojega su životne bure otpuhale u Ameriku, a koji poželješe posjetiti postojbinu svoga djeda, upoznati obnovljene kamene dvore u tom „malenom mjestu srca moga“ kako veliki Tin pjeva. Šezdesetak godina svog života autor je pretočio u monološku priču koja se događa u jednom ljetnom danu, ispričanu u spiralnom krugu sa zanimljivim "flashback" povratcima u prohujala vremena, te jednostavnim i tečnim stilom na književnom jeziku iskoristio kroz tu privlačnu priču da istodobno uvjerljivo prikaže nekadašnji život u selu pa ova knjiga ima dokumentarnu i etnografsku vrijednost, koju će osnažiti i mali priloženi pojmovnik, rječnik lokalizama i naziva starih predmeta koji više nisu u svagdašnjoj uporabi nego prerastoše u folklorne i muzejske izloške.Autor je svoju životnu priču osvježio, opojio ili zamijesio i kroz zrcalo više ljubavnih priča koje gotovo graniče s fikcijom, toliko su neobične da bi se iz ovog pitkog romana mogao iscijediti i scenarij za film ili tv dramu. U svakoj se priči malo dolije mašte, pa tako i ne znamo je li riječ o doslovnom autobiografskom zapisu autora, vjerojatno ne, iako se slažem s mišlju Vladana Desnice koji jednom zapisa da pisac, o čemu god pisao, uvijek piše samo o sebi. Na kraju priče naš junak Vlado se vraća u zbilju i s gorčinom u srcu primjećuje da ova naša suverena i dugo žuđena samostalna Republika Hrvatska, stvorena u krvavom Domovinskom ratu, ipak nije ono što su mnogi od nas žudjeli i snivali, prije svega u uništenoj privredi, pokradenim tvornicama, velikoj nezaposlenosti, divljem kapitalizmu, neuvjerljivoj politici, pokvarenim političarima, sve većem socijalnom raskolu društva i besperspektivnosti za mlade naraštaje. Ovi su Josipovi zapisi i svojevrsno svjedočenje starih narodnih izreka kako nevolja gradi čovjeka, ili kako sve ono što nas ne ubije, to nas ojača, i na koncu kako se u naša zapamćenja usijeku samo sretna događanja i lijepe uspomene, neponovljivi mirisi djetinjstva ili blažene srsi prvih ljubavi. U ovim će recima mlađim čitateljima tako teško biti shvatljivo kako smo nekada imali obilje strpljenja i snage čekati pismo od voljene osobe i po petnaestak dana, a danas se razbjesnimo ako u roku od 15 minuta, ili čak sekundi, ne dobijemo povratnu SMS, e-mail poruku ili Facebook like! Negda nam nije teško bilo putovati i po desetak sati do naše prijestolnice, danas psujemo ako se zbog bure na nekoliko sati zatvori most na autocesti Dalmatini koja dva najveća hrvatska grada spaja za samo tri sata! I tako redom do vladajućega nereda u našim mislima, rastućim paradoksalnostima stvarnosti, okoštalom ravnovjesju prema nevoljama bližnjih… No, isto tako, mlađe čitatelje treba upoznati i s činjenicama da ni ondašnja „zlatna“ vremena, ma kako nam snažno emocionalno proživljena bila draga, i nisu bila tako bajna i uspješna, da je i u bivšem režimu jedan mali broj ljudi zahvaljujući i u svjetskim razmjerima rekordnoj inflaciji postao onodobnim tajkunima preko noći, da je u našim gradovima bilo manje nezaposlenih jer je više stotina tisuća ljudi istodobno bilo na „privremenom radu u inozemstvu“ koji još uvijek traje (i da se mnogi također više nikada neće vratiti na rodna ognjišta), a da možda mnogi društveni uspjesi nisu vrijedni žrtve primjerice jednog zatvorskog dana pjesnika i filozofa Vlade Gotovca, koji je rođen u susjednom zagorskom mjestu. U jednu, pozdravljam novu knjigu Josipa Budiše, književni prvijenac, kao još jednu literarnu molitvu za oživljavanje naših zapuštenih sela, kao poziv na dublje promišljanje o nama danas i ovdje, kamo to srljamo, i uvjeren sam da će svaki čitatelj u ovoj "vlaškoj" priči uživati i - naučiti neke izgubljene vrijednosti, zapretane u prašini civilizacije koja grabi svome kraju." - Mladen Vuković – glavni urednik za roman „Tragom sudbine“:

"Na raskrižjima životnih sudbina Kao što se iz samoga naslova dade zaključiti Budišina je priča životna priča, putovanje onim istim putem kojim je već jednom prošao i na kojemu se, budući da je živ, još uvijek nalazi. Prisjećajući se onoga što je bilo autor može samo nagađati o onome što ga još čeka, ali on ne želi čak ni to pa njegova priča ostaje dvovremenska, u antitezi prošlosti o kojoj priča i sadašnjosti iz koje priča, dok trećega vremena, budućnosti, u Budišinome romanu i nema. Budiša je i inače čovjek antiteza, što se neminovno ogleda u njegovu tekstu, pogotovo u glavnome liku njegove priče – dječaku, potom mladiću te na koncu muškarcu Vladi. Na putu odrastanja i sazrijevanja Vlado u svakom životnom razdoblju nailazi na raskrižja koja od njega traže da se opredijeli, da od dvije različite, najčešće oprječne staze odabere jednu od kojih se njemu nijedna ne čini putem kojim želi ići. Tako se na početku romana, u svom ranom djetinjstvu, nalazi rastrgan između ljubavi prema rodnome zavičaju i želje da u njemu ostvari svoju budućnost te spoznaje da život kakav si priželjkuje neće moći ostvariti ostankom na selu nego samo odlaskom u grad. Kasnije, u vrijeme adolescencije, nailazi na drugo sudbonosno raskrižje pred koje ga stavlja ljubav a koje od njega traži da se opredijeli za platonsku ljubav prema djevojčici iz škole za koju nije siguran da će je više ikada vidjeti i tjelesne ljubavi prema mladoj ženi s kojom se susreće svaki dan. Odrastanjem Vlado dolazi do trećega raskrižja koje je u vrijeme kad se našao pred njim, jednoga ''proljeća'' ranih 1970-ih, neminovno moralo biti političko, želje da sačuva relativnu udobnost života ''prosječnog'' građanina bivše države i neugodnog osjećaja da ta udobnost počiva na korjenitim društvenim nepravdama. Nije-dan od putova koji mu stoje na raspolaganju Vlado ne osjeća svojima pa on ne skreće ni lijevo ni desno nego nastavlja ravno kao i dotad, između njih, kroz šikaru i preko kamenjara kuda ne želi ići ali osjeća da mora ako želi ostati iskren prema sebi. Iako je Budišina priča priča iz naroda, način njegova pripovijedanja složeniji je od linearnoga kakvo odli-kuje narodne priče. Autor svoju priču grana na dva kolosjeka od kojih je jedan sadašnji, zbiva se u njegovu rodnome selu Ceri i odnosi se na razgovor između njega i dvojice braće čiji je djed potjeran neimaštinom napustio to isto selo 30-ih godina prošloga stoljeća i čiju obiteljsku priču kao njegovi potomci žude saznati kako bi bolje razumjeli djeda ali i sami sebe. Drugi je pak kolosjek prošli, započinje u autorovu djetinjstvu i ide prema naprijed sve dok se ne ukrsti s prvim, u trenutku u kojemu autor, sjedeći za okruglom sinijom, ispija kavu i jede uštipke sa svojim gostima, pričajući im usput svoju životnu priču. Tako Budišina priča, premda teče dvama linijama, nije paralelna nego kružna kao sinija za kojom je priča, a njegov roman prstenast, počinje i završava u sadašnjosti, u autorovu selu za domaćom trpezom, dok je sve ono u sredini, između početka i kraja, obavijeno mirisom turske kave, vlaških uštipaka i drniškog pršuta, smješteno u prošlost i odnosi se na autorov život. Isto kao što ljudi nalikuju zemlji iz koje potječu, nalikuje joj i jezik kojim govore. Budišin je jezik kao i krajolik Dalmatinske zagore nerijetko tvrd i neizbrušen, ali još češće lijep u svojoj jednostavnosti i iskrenosti. Ako bi-smo književna remek-djela mogli usporediti s ružama uzgojenima u vrtu marljivim rukama vrtlara, onda je Budišin roman poljski cvijet iznikao na škrtu komadu zemlje, iz plodne crvenice koju je bura nanijela u kakvu škrapu da iz nje kao iz lončanice stvorene Božjom rukom privlači poglede putnika namjernika svjesnih da se prava umjetnost ne krije u množini ''teških'' riječi nego upravo u iskrenosti i nepatvorenosti izričaja" - prof. Ivan Peroš

https://youtu.be/VeRGe67O9WQ

Moj naslov

Tragom sudbine

Naslovnica

Promocija

Pred rodnom kamenom kućom u Ceri , za sinijom uz ” beside” o životu u Dalmatinskoj zagori i potrebi gospodarskih i turističkih oživljavanja tih kamenih gnijezda, Josip Budiša predstavio je svoj roman prvijenac “Tragom sudbine”.



Manje više isti ljudi

Recenzija
"Na tragu svojih književnih junaka s kamena Dalmatinske zagore, Josip Budiša ispisao je novi roman u kojem naslovne uloge preuzima umirovljenički kvartet, naraštajno bliski ljudi od kojih se neki poznaju još od školskih dana u primorskom mjestašcu, a spletom obiteljskih križanja u novonastali četverolist "friških penzionera" uključuju se i predstavnici velegradske srednje klase, što će dodatno učvrstiti kostur ove suvremene hrvatske tranzicijske priče. I doista, čitatelj možda može očekivati pomalo dosadnu priču s uobičajenih svakidašnjih, jednoličnih i prepoznatljivo očekivanih ponavljajućih druženja, dijaloga i ispijanja kavica u uvijek istom kafiću, no iz stranice u stranicu čeka ga sve uzbudljivija priča u kojoj se sučeljuju neočekivani tragovi sudbine četiriju malih ljudi..." - Mladen Vuković u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske Zagreb, 2016.

Upravo čitam e-mail od mog susjeda Nediljka Budiše hrvatskog znanstvenika-prirodoslovaca svjetskoga glasa. Doktorirao je na rendgenskoj strukturnoj analizi proteina pod vodstvom nobelovca Roberta Hubera, na Tehničkom sveučilištu u Münchenu 1997. Ostvario je tipičnu znanstvenu karijeru od post-doktorskih studija do habilitacije i poziva za redovnog profesora na Tehničkom sveučilištu u Berlinu (2008.). Jedan je od utemeljivača - inženjerstva genetičkog koda - što je i njegova životna znanstvena misija. Osim prirodoslovlja pomalo se bavi poviješću, filozofijom, književnošću i religijom kao hobby-aktivnostima.

Lektorica Ljiljana Skataretiko o romanu“ Manje više isti ljudi“:

Lektorirajući knjigu Josipa Budiše, prvo što sam primjetila bilo je: - Pa taj čovjek piše sa strašću! Piše o socijalno angažiranim temama " malomišćanskim" intrigama i karakterima prepoznatljivim u bilo kojoj sredini. Sve se to međusobno prožima, ali ono što sam najviše osjetila je da Budiša - PISATI MORA – Kao što lastavica krene iz Afrike na daleki put nebi li nam nagovjestila proljeće, tako i Budiša nagonski kreće u avanturu zvanu pisanje. Njegov spisateljski put je čist i bijel kao snježni put lavine.
Mislim kad se sa strašću piše - ta strast postaje opipljiva.Budiša je nježna spona naše prošlosti i naše sadašnjosti. Prirodno je u „trećoj, životnoj“ dobi upitati se: jesam li živio ispravno, jesam li bio fer ili sam bio gad, jesam li previše mislio na sebe pritom ne uviđajući da me netko treba...Takvih bi se pitanja moglo postaviti svu silu. Da Budišini likovi nisu upravo ovakvi kakvi jesu – knjiga bi bila lišena svakog „šuga“. Život je jednostavan, život je kompliciran, određuju ga okolnosti, određuje ga svašta, ali svi smo mi više manje isti kad se nađemo u situacijama poput Budišini likova.Od mentaliteta, podneblja i genetike- teško je „uteći“Ostati čovjek lako je – ali put do toga – težak je. „Savršenstvo je dosadno“ – kažu oni iz malo starijeg „ zlatnog“ doba.

Manje više isti ljudi

Naslovnica

Promocija

U Gradskoj knjižnici Marka Marulića Split

Podijeli ovu stranicu

VRH