KOCKICA NEDOVRŠENOG MOZAIKA
...sva naša proljeća u kapljicu zakotrljanu niz zamagljeni prozor skutrila sam
na otisak prsta umočenog u sivu temperu suza se omakla
po tragovima sjećanja uzdah razliven...
***
u neproživljenim danima leptiri ožive, u mrežu snoviđenja se zapliću
ustreptalom vremenu nude nedohvatljive poljupce
na otežalom klatnu nada uskrsava...
kad nebo postane ružišasto vjetrovi se u valcer tišine zapletu
iza oblaka viri lice nasmijanog anđela,
nekim čudom zacijele krila ranjenih ptica, pogled letom je obojen
na skršenim tugama izlistana nježnost
niz prste slijevajući stihovi skladane melodije neprolaznosti
kockicu nedovršenog mozaika tražim, bruji glazba uličnih svirača
davno su umrli u napuštenom sjećanju i naramku moje duboke sjete...
skupljam te po rasutom jutru, otkriti možeš ono najljepše u meni što postoji,
ne mogu nacrtati osmijeh iza zrcala u kojem ne vidim tvoje korake
vraćam se na prapočetak sjećanja, brišem slagalicu kojoj nedostaješ,
odlazim tamo gdje ispod jesenjih kiša vjetrovi šute...
u razbacanim snovima, među oličenim zidovima svojih misli,
sebe nisam pronašla da ti dušu otvorim,
obrisana večernjom plimom u tragovima na pijesku još jednom nestajem
istiskujući posljednju alveolu ograničenom i prihvatljivom tišinom...