Veseli me šta je Vlada RH donila odluku da mi koji smo u trećoj životnoj dobi moremo besplatno putovat željeznicon po ciloj " lipoj našoj". Kako kroz moje selo prolazi željeznička pruga gotovo svi ljudi iz sela iza drugog svjetskog rata uglavnom su radili na željeznici.Imali su privilegij da im dica posli osnovne škole besplatno putuju vlakom na daljnje školovanje u gradove.Ta ista dica koja su sad su već u mirovini za tekuću godinu imaju pravo na besplatno putovanje vlakom.
Veliko hvala cijenjena voditeljice Lana Škaro na objavi ove i svih mojih prošlih knjiga na TV Jadran!
Jubilarna, deseta knjiga autora Josipa Budiše, izašla je iz tiska. Knjiga ‘Na retrovizoru vremena’ vraća pisca u neka prošla vremena, a kao i u većini svojih knjiga koristi književnu vrstu narativ. Priča je ‘začeta’ na prvomajskom fažolu, gdje je susreo prijatelja iz srednje škole
– U obližnjem kafiću i onako s nogu podigli smo zdravicu i uz kavu se prisjećali uspomena iz škole i rane mladosti. Tako sve do podneva, kad smo stali u dugi red za fažol. Dugo smo čekali, ali isplatilo se, fažol nam je super lega, pivo također, a i vrime je potrefilo lipo prava ugoda za izlete. U tako lipom proljetnom ambijentu nastavimo se prisjećati na davne sedandesete, kao i novom dobu u kojem živimo, i zapitali se kakva kakvu budućnost ostavljamo naraštajima iza nas. Napomenuo bi da mi je prijatelj nakon umirovljenja preselio živjeti u rodno selo u kojem kaže da mu je tako lipo da se više ne namjerava vratit u grad. Time me potaka da i ja ovo malo preostalog života provedem u rodnom kraj. Sve više i više ljudi starije generacije obnavlja kuće s namjerom da se vrate u mjesto rođenja. Ništa čudno, u rodnom mjestu naljepše i najzdravije za tjielo i dušu svakog čovjeka – kaže nam autor
Naglašava kako su sedamdesete bile najljepše godine, uz siguran posao , vrijeme za druženje i prijateljstva, putovanja i famoznu srednju klasu za koju autor kaže da više ne postoji, već da bogati žive nauštrb sirotinje.
– Smaram vrijednim zamisliti se nad evokacijama prošlosti prijatelja iz priče promišljajući zajedno s njima gdje nas kao mali narod vodi ovo suvremeno društvo. Njihovi dugi razgovori mudro preslažu kockice prošlosti i sadašnjosti pokušavajući dokučiti može li se moderno vrijeme izgraditi učeći ne iz primjera nametnutih ideologija i pokreta nego stavljajući u središte potrebe onog bez koga nijedan društveni smjer ionako nema smisla, a to je - običan čovjek. Onaj, koji na ovom svijetu želi uz sva svoja egzistencijalna ograničenja, biti i živjeti ni više ni manje nego kao –čovjek – kaže.
Autor je ostao vjeran dosadašnjim suradnicima.
– Zahvaljujem svim dragim, dobrim i stručnim ljudima koji su profesionalno radili na uređenju ne samo ove nego i svih mojih prijašnih knjiga. Tu bi ipak istakao lektoricu Ljiljanu koja je lektorirala i uređivala i i za svaku napisala stručnu i lijepo sročenu recenziju. Toliko je tolerantna, profesinalna i dobronaerna da je divota surađivati s njom. Pošto nam se često preklapaju misli, ponekad se upitan je li moj – alter ego – kaže Budiša.
U svakoj knjizi evocira neke događaje iz prošlosti njegove generacije, a kaže kako nam budućnost u konačnici ponajviše ovisi o nama samima.
– U ovom trenutku veći dio moje generacije razmišlja o svojim korijenima, to je ono trajno,ono od čega smo krenuli i možda je došlo vrijeme kad se polako zatvara taj famozni životni krug povratka istini da smo osovinu svih životnih vrijednosti primili davno prije i živeći je premostili sva ta pusta gruba i lipa vrimena – zaključuje.
Upravo je iz tiska izašla nova knjiga Josipa Budiše "Na retrovizoru vrimena". Više o knjizi u predgovoru koji je na sljedećem linku: https://youtu.be/xABFkwRsQbA?si=NMMxF27dkAsjZWTR
O Sjeti u uvodnoj riječi autor:Josip Budiša
Svi mi prelistavamo svoje spomenare prisjećajući se drugih ljudi koji više nisu među nama. Odlučio sam neke stranice iz svoga spomenara otisnuti na papir. Siguran sam da svi u sebi nosimo slične spomenare. U ovoj sam knjizi još jednom želio u prvom redu samog sebe podsjetiti da su prava prijateljstva izraz našeg iskrenog poštovanja prema osobama s kojima unatoč svim razlikama prepoznajemo djelić sebe samog.
Rcenzije
Josip Budiša on promatra društvo oko sebe, sa svim njegovim, ljudima tako svojstvenim, potonućima i posrnućima, pokazujući da su računice koje stoje iza njih na kraju dana uvijek krive i da je jedina vrijednost koja opstaje iza svih iskušenja, uvijek samo jedna - biti Čovjek. On piše iskreno, iz duše, o svom i drugim životima, i upravo je ta iskonska potreba, ta strast da se zabilježi, opiše, zaustavi u vječnosti ono prolazno kako bi se pokazalo ono vječno, nerazrušivo, jedini pravi motiv svakog pisca.Josip u svom pisanju i dalje ustraje kako je jedina vrijednost koja opstaje iza svih iskušenja , uvijek samo jedna - biti Čovjek
Boris Rašeta, novinar i publicist
Trajni duhovni usadi, kako autor kaže– lijepih sjećanja koja su mu ostavila dubok i neizbrisiv trag – samo potvrđuju jedini istinski životni smisao svakog umnog čovjeka. S namjerom ističem umnog jer samo posjedovanje uma u čovjeku nužno ne pretpostavlja njegovo korištenje. A koja su to autorova sjećanja? Upravo na one životne vrijednosti koje nisu determinirane nijednom povijesnom epohom, niti propisane bilo kakvim aktom ili se mogu izraziti nekom cijenom... One su u autoru duboko ukorijenjene i neuništivo dominiraju pravovremeno prkoseći iskušenjima svega onoga sto je mjerljivo i samim time prolazno. Zato autor upućuje čitatelja u sjetu na takve trenutke koji će mu kao duhovna hrana zasigurno pripomoći pri nužnoj uravnoteženosti u odnosu na materijalnu potrebitost.A istovremeno poručuje čitatelju neka pamti samo sretne dane kojih je, kako on često kaže, nerazmjerno manje od onih drugih...
mag. bibl. i dipl. iur. Hrvoje
Evo kako je vrijednost pravoga prijateljstva ocrtao i izrazio, poznati duhovni pisac Henri J. M. Nouwen riječima, koje svakome mogu biti smjerokaz u vrednovanju prijateljstva: „Prijateljstvo je jedan od najvećih darova, koji čovjek može primiti. Prijateljstvo stvara povezanost koja obuhvaća više nego imati zajedničke ciljeve, zajedničke interese ili zajedničku prošlost; ono stvara povezanost, vezu jaču od spolnoga sjedinjenja, dublju od sudbinske povezanosti, tješnju od povezanosti u braku ili zajednici.“
