Autori: Darvas Benedek i Pintér Béla
Redatelj: András Urbán
Dramaturginja: Vedrana Božinović
Koreograf: Krisztián Gergye
Scenografkinja: Adisa Vatreš-Selimović
Kostimografkinja: Adisa Vatreš-Selimović
Glazbena suradnica i priprema glumaca za glazbu: Lejla
Jusić
Dizajn svjetla: Moamer Šaković
Dizajn plakata: Branko Vekić
Fotografija: Velija Hasanbegović
Igraju:
Mladoženja (Roland) – Sanjin Arnautović
Majka (Majka Balonj) – Amra Kapidžić
Otac (Imre Balonj) – Aldin Omerović
Julika – Sanela Krsmanović-Bistrivoda
Mlada (Etelka) – Sara Seksan
Vila – Vedrana Božinović
Feri – Mirvad Kurić
Šef stanice (Balint) – Sanin Milavić
Kauboj – Mak Čengić
Glazbenici:
Čembalo, korepetitor i dirigent – Fuad Šetić
Violina I – Amar Beširević
Violina II – Ajnija Germić
Violina III – Sara Kasap
Kontrabas – Rastko Zečević
Seljačka opera je poznato umjetničko djelo jednog od najznačajnijih mađarskih kazališnih stvaratelja Béle Pintéra koje, kao što se vidi iz naslova predstave, spaja naizgled nespojivo. Tako i ova sarajevska izvedba, u režiji jednog od najuglednijih redatelja regije, Andrása Urbána, nosi svoj specifični balkanski karakter, u kojem glumci u potpunosti pjevaju dramski tekst.
To je priča koja nosi arhaične motive poput incesta i skrivenog roditeljstva, u kombinaciji s folklornim mozaikom mađarskih balada. Vjenčanje poprima obrnut tok, nalik onom u antičkoj tragediji, u sintezi dramskih i glazbenih tonova – od uzvišenog do prizemnog. Teško je žanrovski i stilski definirati ovakvu predstavu koja je, od svoje praizvedbe u Budimpešti, privukla širu kulturnu javnost, a sada je, s ovom sarajevskom premijerom, prvi put izvedena na južnoslavenskim jezicima.
Ova predstava, koju karakterizira lirski jezik balade i glazbeni izričaj dominantnih etno zvukova u kombinaciji s rockom, punkom, klasičnom i jazz glazbom, postala je repertoarni hit Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.
Prema 'Pasjim noveletama' Miljenka Smoje
Redatelj: Goran
Golovko
Autorica dramatizacije,
dramaturginja i autorica stihova za songove: Marina Vujčić
Scenografkinja i kreatorica
lutaka: Vesna Balabanić
Autori glazbe: Jakov Salečić i Frane Duilo
Kostimograf: Mladen Radovniković
Suradnica za scenski
pokret: Anja Ostojić
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Igraju:
Alin Antunović
Milana Buzolić
Andrea Majica
Ivan Medić
Branimir Rakić
Smojin legendarni pas Šarko, glavni junak njegovih Pasjih noveleta, dočekao je i svoju lutkarsku kazališnu predstavu.
Šarko je bio puno više od psa, bio je kumpanjo koji ni po pameti ni po dobi ni po iskustvu nije zaostajao za svojim gospodarom, čime je stekao pravo na svoju ironiju, dišpet i sve vrste manipulacije kojima se bilo koja beštija, bez obzira je li životinjska ili ljudska, služi kad se treba snaći u svom okruženju.
U Pasjim noveletama povezanost i ljubav između Smoje i Šarka „ušla je u zapisnik“, a sad i na kazališnim daskama, u predstavi Nije pas beštija, rekonstruiramo njihove šetnje, dogodovštine i dijaloge u kojima Šarko, zahvaljujući svemu što je Smoje o njemu napisao, vodi glavnu riječ u evociranju zajedničkih uspomena. To je puno više od pasjeg života na koji je bio osuđen dok mu se životni put nije isprepleo s piščevim.
Marina Vujčić
Autor: Rakan Rushaidat
Režija: Dražen
Krešić
Dramaturgija: Filip Rutić
Glazbeni suradnik: Antun Aleksa
Dizajn svjetla: Martin Šatović
Igraju:
Aco – Rakan Rushaidat
Megi – Nikolina Prkačin
Petar – Bernard Tomić
Predstava “Slučajna smrt jednog redatelja” o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Kako se postaviti prema radu u iščekivanju početka samog procesa u kojem je hijerarhija naizgled nepostojeća ili se konstantno okreće naglavačke? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili preko maila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje.
„U redu je krivo se izraziti. Jer se tako bar izražavamo. Isto je tako u redu donositi krive odluke. Jer tako barem nešto odlučujemo.“ Aleksandar Hleb
Autor: Dušan Kovačević
Režija i adaptacija: Olja
Đorđević
Scenografkinja: Ljubica Petrović
Kostimografkinja: Dubravka Skvrce
Suradnik za scenski govor: Saša
Latinović
Koreografkinja: Andreja Kulešević
Glazba: Irena Popović / Nikola Dragović
Songovi: Danica Nikolić Nikolić
Oblikovatelj svjetla: Tomislav
Kobia
Kreatorica maske, vlasulja i frizura: Ružica Miler
Igraju:
Mirko Topalović – Aljoša
Čepl
Laki Topalović – Miroslav Čabraja
Milutin Topalović – Duško
Modrinić
Aksentije Topalović – Antonio
Jakupčević
Maksimilijan Topalović – Ivica Lučić
Đenka Đavo – Vladimir Tintor
Bili Piton – Matija Kačan
Kristina – Petra
Bernarda Blašković
Olja – Ivana
Soldo Čabraja
Već pri samom spomenu naslova kultne komedije “Maratonci trče počasni krug” javljaju se brojne asocijacije i u sjećanje nam naviru slike, glumci i citati iz jednog od najgledanijih filmova ovih prostora. Topavlovići, pogrebno poduzeće, likovi stari 150 godina, čitanje oporuke i mnogi slični motivi pronašli su svoje mjesto u općoj kulturnoj svijesti našeg vremena. Možda je manje poznata činjenica da je u filmu prethodila drama koju je Kovačević napisao na trećoj godini studija dramaturgije (’72.).
Ona se uskoro zatim postavlja u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a nepunih deset godina kasnije Slobodan Šijan prema njoj režira legendarni film. Sve ostalo je povijest. Godine prolaze, a popularnost ‘Maratonaca’ ne opada pa ovu priča kontinuirano stječe nove obožavatelje. Izvrsni dijalozi, fantastični likovi i svakako začudan zaplet u kojem se ismijava smrt i lažni moral.
Priča je to o ‘najstarijoj balkanskoj obitelji’, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa – po riječima autora.
Predstava igra u Kunstteatru (Dubovačka 1 / Okićka 1)
Autori: Matija Čigir/Ivan Plazibat/Ivana Vuković
Redatelj: Ivan Plazibat
Dramaturginja:
Ivana Vuković
Scenografkinja i kostimografkinja: Petra Pavičić
Skladatelj i oblikovatelj tona: Hrvoje Nikšić
Oblikovatelj tona i tonski snimatelj: Tihomir Vrbanec
Oblikovatelj svjetla: Ivan Penović
Suradnik za pokret: Pravdan Devlahović
Producentica: Romana Brajša
Koproducenti: Dunja Bovan i Jerko Marčić
Asistentica produkcije: Dina Tudor
Dizajner: Pavao Kuharić
Fotografkinja: Karla Jurić
Snimatelj i montažer videomaterijala: Ante Cvitanović
Igra:
Matija Čigir
Na sjecištu prerije i pustinje, netom prije no što će sunce dosegnuti zenit, a sat na zvoniku otkucati podne, Jimmy Ćorak i Johnny Brada zauzet će svoje pozicije za kaubojski dvoboj. Dlanovi će im titrati u neposrednoj blizini revolvera u teškim kožnim futrolama. Kad se po prvi puta oglasi zvonik, Jimmy i Johnny zakoračit će u svojim čizmama svatko u svoju stranu, u prvi korak. Pa u drugi. Pa u treći… Posegnut će za svojim revolverima i naciljati jedan u drugoga. Dvoboj će nepovratno promijeniti njihove živote – metak jednog od njih naći će se u srcu drugoga, a riječi drugoga pogodit će prvog točno u srce. U nastojanju da dokaže kako je najbolji revolveraš na cijelom svijetu, Jimmy Ćorak kreće u avanturu života koja će dovesti u pitanje sve što misli da zna o sebi i svom identitetu.
Predstava “Jimmy Ćorak” koristeći žanr vesterna pripovijeda arhetipsku priču o sinu i ocu, o njihovoj fizičkoj razdvojenosti, ali unutarnjoj neraskidivoj povezanosti, o paradoksalnim potrebama sina da se s ocem istovremeno poveže i od njega separira. Predstava u tome nimalo ne pomaže sinu. Ali publika bi mogla.
Predstava igra u Zagrebačkom kazalištu mladih (Teslina 7)
Autor: Ivor Martinić
Redatelj: Aleksandar Švabić
Dramaturg: Marin Lisjak
Scenograf: Matija Blašković
Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
Glazbeni suradnik / skladatelj: Miodrag Gladović
Suradnica za scenski
pokret: Petra Hrašćanec
Oblikovatelj
svjetla: Anton Modrušan
Inspicijentica: Dina Ekštajn
Grafički dizajn: Antonio Dolić
Fotograf: Marko Ercegović
Igraju:
Doris Šarić Kukuljica
Sreten Mokrović
Petra Svrtan
Luka Knez
Predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa od strane vlade donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ukoliko zbog katastrofalnih događaja, možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan.
Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje.
Drama se formalno sastoji od samog dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu same drame. Ovakvom intervencijom to je zapravo drama bez naslova odnosno drama u kojoj su naslov i didaskalija jedno. Na ovakav način formalno u središte interesa je isključivo komunikacija, čisti dijalog koji na trenutke imitira transkripte nekog izmišljenog „obiteljskog“ suđenja. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog kroz vremenski ispremiješane scene stvara se posebna atmosfera i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti, te ono što me najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
Po romanu J.Saramaga 'Kolebanje smrti'
Redatelj: Kokan Mladenović
Dramaturginja: Dora Delbianco
Autori adaptacije: Kokan Mladenović, Dora
Delbianco, Mirta Mikloušić i ansambl predstave
Autor tekstova pjesama: Kokan Mladenović
Scenografkinja: Irena Kraljić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Scenski pokret: Pravdan Devlahović
Autorica glazbe: Irena Popović Dragović
Korepetitori: Viktor Čižić/Ana Krajnović (klavir)
Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović
Suradnik za mađioničarske trikove: Domagoj Ivanković
Asistentica redatelja: Mirta Mikloušić
Asistentice dramaturginje: Adela Kulenović
Asistentica kostimografkinje: Katarina Božičević
Inspicijentica: Ena Subotić
Igraju:
Smrt – Josipa Anković
Violončelist – Borko Perić
Premijer – Vilim Matula
Prijestolonasljednik – Hrvoje Kečkeš
Kardinal, veleposlanik, glavni ravnatelj televizije – Tarik Filipović
Glavna urednica, intendantica – Mia Begović
Dirigentica, veleposlanica – Ines Bojanić
Predstavnica maphije, ministrica informiranja i veza, ministrica turizma – Ana Maras Harmander
Nova intendantica, ministrica zdravstva – Mirela Videk Hranjec
Asistent glavne urednice, državni tajnik – Karlo Mlinar
Grobar, veleposlanik – Filip Detelić
Predstava “Smrt na dopustu” nastaje po romanu portugalskog nobelovca Joséa Saramaga „Kolebanje smrti“, koji se po prvi puta u Hrvatskoj postavlja na kazališne daske.
U jednoj neimenovanoj državi na sedam mjeseci prestane postojati – smrt. Premda nestanak smrti isprva zvuči kao idealna situacija, svježe besmrtan narod ubrzo se mora nositi sa krizom zdravstva, ekonomije, pojavom kriminalnih organizacija i prijetnjama susjednih država. Ljudi i dalje normalno stare i oboljevaju, ali bez smrti samo se gomilaju na granici života, a i na granici države. Razotkrivaju se i igre moći vlade, Crkve i monarhije te njihovi prljavi poslovi. O državi se ne zna mnogo i tako ove uvijek relevantne teme postaju univerzalno primjenjive na bilo koje područje i povijesno razdoblje.
Autorska predstava „Smrt na dopustu“ nije izravna adaptacija Saramagova romana, već je kroz rad redatelja Kokana Mladenovića s ansamblom Kerempuha poprimila kontekst regionalnih prilika i tema kojima smo svakodnevno izloženi, zadržavajući Saramagovu neodređenost i satirični odmak. Dok se u romanu takva vrsta odmaka postiže autorovom osobitom vrstom pripovijedanja te brižljivo odabranim motivima oko kojih plete mrežu situacija, u našoj se predstavi taj isti dojam ostvaruje drugim sredstvima. Neka od njih su brechtovska gluma, pjesme i humor koji, osim iz komičnih situacija, proizlazi i iz britkih i svevremenskih dijaloga po uzoru na velikane komedije Groucha Marxa i Woodyja Allena.
Osim humoristične kritike društva, „Smrt na dopustu“ donosi gledateljima i novo, personificirano viđenje Smrti te odgovara na pitanje koje u romanu nije razjašnjeno: zašto je Smrt uopće prestala ubijati? U ovoj predstavi, jedan slučajan susret probudit će u Smrti potrebu da preispita svoj identitet, način na koji je ljudi tretiraju već čitavu povijest i u konačnici – da uzme dopust. A možda se i zaljubi.
Adela Kulenović
Autori: Matthieu Delaporte & Alexandre de La Patellière
Prevoditeljica: Vanda Mikšić
Redateljica: Saša Broz
Autorica adaptacije i dramaturginja: Dora Delbianco
Scenografkinja: Sara Haas
Kostimografkinja: Mia Popovska
Suradnica za scenski pokret: Nastasja Štefanić Kralj
Izbor glazbe: Saša Broz
Glazbeni suradnik: Marin Rabadan
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Inspicijentica: Lorena Matešić
Igraju:
Élisabeth Garaud-Larchet – Anita Matić Delić
Pierre Garaud, Élisabethin muž – Damir Poljičak
Claude Gratignol, Élisabethin prijatelj iz djetinjstva – Domagoj Ivanković
Victor Larchet, Élisabethin brat – Borko Perić
Anna Caravati, Victorova partnerica – Mirela Videk Hranjec
Ova britka francuska komedija odvija se jedne večeri, u realnom vremenu, na druženju obitelji i prijatelja. Sve započinje idilično, a onda se fasade ruše nevjerojatnom brzinom i izlaze na površinu svi oni skriveni slojevi, međusobna zamjeranja i istine koje su predugo prešućivane.
Originalnog naslova ˝Prenom¨, komedija je to o frustriranom današnjem građanskom sloju te je s velikim uspjehom odigrana u više od 45 zemalja diljem svijeta, zahvaljujući iskričavom dijalogu te detaljno oslikanim, vjerodostojnim i neodoljivim likovima s kojima se lako možemo poistovjetiti. Centralne teme su suparništvo između braće i sestara, zatim bračna ogorčenost, položaj žene unutar obitelji, nejednaka podjela odgovornosti i brige o zajedničkoj djeci, kao i snažnoj netrpeljivost koja se razvija kao prirodna posljednica svih navedenih nejednakosti.
Ritam predstave je dinamičan, nema ni sekunde pauze niti praznog hoda, a protagonisti su živopisni i neodoljivi. Tekst u mnogočemu asocira na Rezin komad ˝Bog masakra˝, kao i na kultni Genoveseov film ˝Potpuni stranci˝.
Napisali su ga Matthieu Delaporte i Alexandre de la Patellière 2010., a od tada je izveden gotovo 250 puta, čime je postao klasika francuskog kazališta. 2012. je uspješno adaptiran u film koji je pogledalo tri milijuna gledatelja. Original filma također je pratilo nekoliko varijanti remakea.
Prilikom praizvedbe ˝Prenoma˝, pariška je produkcija osvojila šest nominacija za nagradu Molière, uključujući i onu za najbolju komediju, dvije nominacije za najboljeg sporednog glumca za Jean-Michela Dupuisa i Guillaumea de Tonquédeca, zatim za najbolju sporednu glumicu za Valérie Benguigui, najboljeg dramatičara za Matthieua Delaportea i Alexandrea de la Patellièrea i najbolju režiju za Bernarda Murata.
Autor: Viktor Ivančić
Redatelj: Kokan
Mladenović
Dramatizacija: Viktor Ivančić, Kokan Mladenović i Karla Leko u suradnji s
ansamblom predstave
Dramaturginja: Karla Leko
Scenograf: Filip
Triplat
Kostimografkinja: Aleksandra Pecić Mladenović
Glazba: Studio
Bozon
Suradnica za scenski pokret: Anja Ostojić
Oblikovatelj svjetla: Branimir Bokan
Oblikovatelj tona: Damir Punda
Izvršna producentica: Ena Subotić
Inspicijentica: Sonja Dvornik
Igraju:
Dino, Dinov tata, Trogrlić – Donat Zeko
Kane Šteta, Kanin tata, Kragić – Stipe Radoja
Teica, Teicina mama, Kragićka, Crvenkapa – Andrea Mladinić
Bešo Tablet, Bešin tata, Bezmalinović, Lovac, Vozač 1,
Bagerist 1 – Elvis Bošnjak
Flomić Boban, Bobanov tata,Majkl, Barba Mario, Vuk,
Vozač 2, Bagerist 2 – Mijo
Jurišić
Rino Sajla, Rinov Tata, Džordž, Barba Jole, Reporter
– Nikša Arčanin
Lovre Direktor, Lovrin tata, Šegvić, fra Ivo, Dinov
tata – Zdeslav Čotić
Pederica Sandra, Sandrina mama, Dinova mama,
Plazibatka – Monika Vuco Carev
Nela Svinjogojstvo, Nelina mama, Domazetka – Tajana Jovanović
Niveska, Niveskina mama, Bezmalinovićka, Reporterka
– Anastasija Jankovskaja
Istodobno duhovite, ali i analitične te precizne u seciranju apsurda hrvatske stvarnosti, Ivančićeve kolumne potentan su kazališni materijal za traženje scensko-glazbene forme u stilu splitskog Brechta. Spajajući društveni i teatarski angažman redatelja Kokana Mladenovića stvara se predstava koja će podjednako biti teatarski inventivna, društveno refleksivna i duhovita.
Robi K, Viktora Ivančića, najpoznatiji devetogodišnjak na našim prostorima, pokušava shvatiti svijet i sebe u njemu u okolnostima koje su krajnje neshvatljive zrelim i formiranim osobama, a kamoli nekome tko u život tek ulazi.
Njegov uzrast čini ga idealnim lakmusom za čitanje svih devijacija društva, a društvo je škola (sustav direktno povezan s državnim aparatom koji usmjerava nove generacije tamo gdje država hoće), obitelj (kojoj se sistem srušio na glavu i koja u svojoj disfunkcionalnoj funkcionalnosti čini sve da Robi shvati kako živi u neshvatljivo vrijeme). Društvo je Dida sa Šolte, koji živi po drugačijem vrijednosnom sustavu preuzetom iz jednog drugog sistema, koji Robiju otvara alternativni put prema prošlosti, ali ne i prema budućnosti.
Društvo je ulica, Robijeva ekipa, podjednako zbunjena svijetom u koji treba ukoračiti te hendikepirana apsurdom da ništa nije što jest i kako se predstavlja. Društvo je i ljubav, koja nije veličanstveno otkriće ranog puberteta već ima svoj pravila, etničke, socijalne i raznorazne principe koji je čine kompliciranijom nego što inače je.
Robi K, dakle, živi svoje anksiozno djetinjstvo u stalnom grču da je kriv za nešto, a taj se grč prenosi i u snove. Tamo se multiplicira do nevjerojatnih razmjera, a onda se vraća u stvarnost, apsurdniju od monitpajtonskih skečeva.
Robi će učiniti sve da dokaže kako je lojalan, dostojan i “pravi dječak na pravom mjestu”, a pokušavajući to upada iz jedne apsurdne situacije u drugu te razotkriva besmislenost, apsurdnost i hipokriziju koje čine njegov svijet. Budimo mu suputnici na tom putu, mi, ostarjeli devetogodišnjaci koji smo jednom zamišljali svijet kao bolji i pošteniji od onoga u kojem sada moramo živjeti.
Kokan Mladenović, redatelj
Autor: Željko Hubač
Redatelj: Dino
Mustafić
Dramaturg: Đorđe Kosić
Scenograf: Jasmina Holbus
Kostimograf: Marina Medenica
Kompozitor: Irena Popović
Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
Producenti: Miloš Golubović, Milorad
Jovanović
Inspicijent: Sandra Rokvić
Sufler: Ljubica Raković
Korepetitor i asistent kompozitora: Ivan
Mirković
Asistent redatelja i montažer video materijala: Nikola Kljajić
Asistent scenografa: Ivana
Crnogorac
Asistent kostimografa: Ivana Mladenović
Likovna dorada: Ivana Mladenović, Danica
Teš
Igraju:
Jovan Jovanović
Dušan Matejić
Anastasia Mandić
Suzana Lukić
Nina Nešković
Nikola Vujović
Slobodan Beštić
Riječ autora
Napisao sam komad o pozorištu, o tome koliko i kome ono znači, a
kome ne, o njegovoj društvenoj poziciji, subverzivnosti, sjaju i bedi, o onome
što je u njemu lepo i ružno, o strasti koja ga stvara i obesti koja ga razara,
o umetničkoj sujeti i bezrezervnoj ljubavi, o snazi onih koji u njega veruju i
koji mu se daju čak i kada mu ne veruju, o teatarskim utilitaristima i
duhovnicima… O svim onim dragim (i ne tako dragim) pozorištnicima koji su
prošetali kroz moj život u teatru i ostavili beleg, sa kojim valja živeti, a
sanjati.
Čitav život sam sanjao da sam se probudio. I još uvek sanjam…
Dramu sam pisao sa ambicijom da bude što vernije ogledalo naše pozorišne
stvarnosti. I svaka sličnost sa onom drugom, ovozemaljskom stvarnošću je –
namerna.
Željko Hubač
Riječ redatelja
Rijetki su tekstovi domaćih pisaca koji se bave pozorištem;
„Sanjao sam da sam se probudio“ je jedan od njih. Željko Hubač je kroz
kaleidoskopsku dramsku strukturu postavio tekst otvorene forme koji pokreće
mnoge umjetničke dileme, autorske i izvođačke, o teatru danas, u društvenom,
socijalnom, estetskom, etičkom i egzistencijalnom smislu. Žanrovski disperzivan
tekst koji kroz dramaturgiju snova omogućava rediteljsko-dramaturšku
nadgradnju, autorefleksivnost cjelokupnog saradničkog (autorskog) i glumačkog tima
gdje nam je omogućeno da se igramo, prepoznajemo sopstvenost kao dio fragilnog
pozorišnog sna.
Trudili smo se da u interpretaciji Hubačeve drame publici pokažemo teatar kao
društveni događaj, urbani ritual koji treba da otvara bolna i tabuizirana
pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji; kao prostor
socijalnog dijaloga, mjesto različitosti i otvaranja receptivnog horizonta za
nepoznato i drugačije. I na kraju, nastojali smo pokazati da i u teatarskom
deiluzionizmu ima književne i scenske ljepote, svojevrsne utopije pozorišnog
prostora kao paralelnog svijeta u kojem mi kao akteri proživimo dobar dio našeg
životnog vijeka. Jer, na kraju krajeva, vjerujemo da teatar to sve jeste, i
treba da bude; da nijedan umjetnik ne smije izgubiti nadu da njegova predstava
može promijeniti tok stvari na bolje. To je nekako i definicija humanizma.
Sigurno da mnoge važne i dobre predstave iz istorije pozorišta nisu mijenjale
svijet, niti društvene i političke okolnosti, ali zato jesu pojedince u publici.
I to je dovoljno za teatar kao jedan od civilizacijskih stubova.
Dino Mustafić