ŠTO SE NE IZGOVARA, A ŽIVI

ŠTO SE NE IZGOVARA A ŽIVI

Postoje riječi koje nikad ne napuštaju usne.
Žive duboko, u onoj tamnoj toploti ispod rebara, gdje puls udara sporije noću, gdje se sjećanje smota kao mačka uz vatru i šuti.
Nisu one nijeme od slabosti — naprotiv, one su pretihe za ovaj svijet koji hoće biti glasan , koji od svake patnje traži svjedoke, od svake rane želi javnu ispovijed.
Koliko je puta netko pitao: Kako si? — i oči mu već klize prema prozoru, prema vlastitoj tuzi koja ne zna čekati.
Pitanje je obred, ne poziv.
Rukovanje duša koje se nikad ne dodirnu.
I mi naučimo odgovarati onako kako se odgovara na pitanje o vremenu — s osmijehom koji ništa ne obećava i sve prikriva: Dobro.
Ima u toj laži nečeg plemenitog.
Čuvamo sugovornika od tereta koji nije njegov, čuvamo sebe od izloženosti koja razodijeva preranu.
Jer duša je kraj koji se ne predaje svakome — ona je kao starinska vrtna kapija što skriva cvjetnjak, iza koje raste ono što je najosjetljivije, najnježnije, ono što kiša može utopiti, a neoprezna ruka slomiti.
Tišina nije odsutnost govora.
Tišina je govor koji je pronašao savršeniji oblik: oblik strpljenja.
Bol u tišini sazrijeva kao voće na visini do koje vjetar ne dopire — polako, u vlastitom ritmu, bez žurbe publike.
I jednog dana, ne znajući kako ni kada, postane nešto treće — ni rana ni zaborav, nego mudrost što hoda lako, bez šepanja.Ima duša koje razumiju bez ijedne izgovorene rečenice.
Prepoznaju te po načinu na koji šutiš, po tome kako sjedneš pored čaše i ne piješ odmah, po onom treperenju oka koje ne zna lagati. Njima se ne mora ništa objašnjavati — one su već tu, na drugoj obali iste rijeke, i dlanovi im miruju jer znaju da se ne treba mahati da bi se reklo: Vidim te.Pričekaj tu dušu.
Možda dolazi kasno, možda iz neočekivanog smjera, možda nosi lice koje još nisi naučio čitati.
Ali dok ne dođe — nosi svoju priču kao lovor nosi miris: tiho, ustrajno, sa dostojanstvenim neznanjem da je uopće poseban.
Jer ono što je sveto ne govori se svakome.
Ono se daruje samo onome tko je dorastao primiti ga, onome čije ruke ne drhte od pohlepe ni od ravnodušnosti.
Dar koji se daje olako postaje teret; tajna izgovorena previše rano gubi svoju moć i razleti se kao pelud po vjetru koji ništa ne pamti.

Možda je smisao života upravo to: naučiti razlikovati koji se žar dijeli, a koji ostaje unutra — kao živa vatra što grije dom čak i kad su svi prozori zatvoreni, i nitko sa ulice ne sluti koliko je toplo iznutra.
_______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak