SKLONIŠTE OD SVIJETA POD TVOJIM REBROM
Postoje prostori koji se ne mjere kvadratima, već dubinom udaha koji napokon smije biti potpun. Svijet je, u svojoj biti, bučno i oštro mjesto.
Svijet nas troši, mrvi naše snove u sitnu prašinu i neprestano traži da budemo netko drugi.
No, onog trenutka kada se tvoje ruke sklope oko mene, ta golema mašinerija postojanja staje. Svemir se skuplja u jednu jedinu točku – u onaj tihi, zaštićeni prostor pod tvojim rebrom.
To nije samo fizička blizina.
To je sakrament tišine.
U tvom zagrljaju, brige ne odlaze jer su riješene, već zato što postaju nebitne pred veličinom tog trenutka.
One utihnu, poput dalekog odjeka oluje koja nam više ne može nauditi.
Tu se događa čudo duše.
Moje srce, inače naviklo na utrku s nemirima, počinje disati sporije. Ono više ne kuca da bi preživjelo, već kuca da bi svjedočilo miru.
U toj mekoj zavjetrini tvoga bića, svijet na trenutak prestaje biti ratište i postaje dar.
To je jedina geografija u kojoj se ne mogu izgubiti, jer su tvoja ramena moji horizonti, a tvoj dah moj jedini kompas.
Tu se uči najteža od svih vještina – kako jednostavno biti, bez maski, bez oklopa, ogoljen do same srži postojanja.
A kada se oči sklope, granice između nas postaju fluidne, gotovo prozirne.
Ostaje samo misticizam bivanja u dvoje, gdje se kosti pretvaraju u utvrde, a koža u svilu koja čuva tajnu vječnosti.
I dok vani mrak guta gradove, ovdje, u ovoj svetoj razmjeni topline, vrijeme gubi svoju moć.
U tom mističnom stapanju, ja više ne tražim spasenje u nebesima. Pronašla sam ga ovdje, u toplom zaklonu tvoje blizine, gdje se život napokon usudio postati blag, a duša, nakon dugog lutanja, napokon prepoznala svoj dom.
-------
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak