ZRCALO U KOJEM ME NEMA
Postoje tišine koje postaju zrcala u kojima se više ne prepoznajemo.
Čovjek kroz život prolazi kroz različite oblike nestajanja.
Najprije gledamo kako odlaze oni koje volimo, kako se njihove siluete tope na horizontu vremena, ostavljajući iza sebe prazninu koja miriše na nedorečenost.
Potom svjedočimo onim tišim, hladnijim odlascima – trenucima kada nam leđa okreću oni za koje smo vjerovali da su sidra našeg postojanja.
U toj napuštenosti, paradoksalno, najglasniji postaju koraci onih koji nas nikada nisu voljeli.
Oni prilaze na prstima, poput sjena koje vrebaju okruženi dvorac naše ranjivosti.
No, svi ti vanjski gubici, koliko god parali tkivo duše, tek su uvertira u najtežu ljudsku dramu, trenutak kada se čovjek lomi na sitne, oštre komadiće. Svaki taj komadić nosi sjećanje na ono što smo bili, ali više nema cjeline koja bi im dala smisao.
Skupljati se iznova, s poda vlastitog razočaranja, posao je koji krvari.
To je puzanje kroz blato rezignacije dok se u nama vodi nevidljivi rat između nagona za predajom i onog iskonskog, divljeg krika za životom.
Čovjek je biće nevjerojatne izdržljivosti.
Stisnut će zube, progutati gorke pilule sudbine, preživjet će izdaje i nepravde.
Oprostit će drugima, jer je oprost ponekad jedini način da otrov ne pojede posudu koja ga nosi.
Pa ipak, najstrašnija od svih tamnica jest ona u kojoj smo sami sebi i utamničenik i stražar.
Najgori trenutak te unutarnje zime nastaje upravo pred zrcalom u kojem nas nema.
Pogled uprt u staklenu plohu ne nailazi na poznate zjenice, već na lik nepoznate žene – strankinje u vlastitoj koži.
Njezine su oči ugašena ognjišta, njezine usne nose pečat tuđih oluja, a njezino lice priča priču koju nismo željeli živjeti.
U tom poraznom susretu sa samim sobom, zrcalo postaje oltar na kojem se moli najteža molitva: „Vrati mi mene. Vrati mi onu staru, onu koja je znala sanjati.“
To je vapaj upućen vlastitoj, otuđenoj nutrini.
Preživjeti sebe u trenucima kada smo sami sebi postali neprijatelji, najveći je podvig ljudskog duha.
To je borba bez svjedoka i bez aplauza.
Na tom putu, nijedno čekanje nije tako pusto, tako beskrajno i teško kao ono u kojem čekamo vlastiti povratak.
Čekati sebe znači sjediti na pragu napuštene kuće svog bića i nadati se da će se onaj prognani dio nas konačno sjetiti puta kući.
Tek kada ta strankinja iz stakla ponovno pruži ruku onoj koja plače, krug se zatvara, a preživljavanje prerasta u ponovno rođenje.
________________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE / - Maja Šiprak