TIŠINA KOJA NAS PORAĐA
Mi postojimo unutar procijepa između onoga što osjećamo i onoga što uspijevamo ukrotiti pismom.
Mi smo vječni stanari onih međustubišta duše gdje se značenje još nije iskristaliziralo u zvuk.
U svakome od nas pulsira jedan hermetički ocean, neprevodiva dubina koja ne poznaje gramatiku i ne trpi sintaksu.
To su prostori u kojima se radost ne smije, a tuga ne plače, već oboje tek bivaju, sirovi i neobrađeni poput tek iskopanog poludragog kamenja.
Riječi koje tražimo, a nikada ih ne izgovaramo, nisu tek nedostajući pojmovi u rječniku.
One su metafizički seizmografi naših najintimnijih potresa.
Postoji u nama onaj neprevodivi talog jutarnje sjete koji nema ime ni na jednom jeziku svijeta, ona nijansa čežnje koja se javlja točno na granici između jave i sna, tamo gdje se svjetlost lomi pod kutom koji ljudsko grlo ne može oponašati.
Mi smo bića sačinjena od praznina između rečenica, od onih pauza koje traju sekundu predugo i u kojima se zapravo izriče ono najbitnije.
Pokušati prevesti te unutarnje ponore u svakodnevni govor isto je što i pokušati uhvatiti maglu mrežom za leptire.
Riječ je uvijek tek otisak stopala u pijesku – ona svjedoči da je netko tuda prošao, ali ne može dočarati ni toplinu kože, ni težinu koraka, ni drhtaj namjere.
Naše su najdublje istine osuđene na vječni egzil u tišini, jer onoga trenutka kada ih pokušamo uokviriti u suglasnike i samoglasnike, one gube svoju sakralnu oštrinu i postaju tek pitome sjene onoga što su nekad bile.
Naposljetku, mi smo tek liturgijski odjeci onoga što se u nama neprekidno rađa, a nikada ne izusti.
U tim neistraženim bezdanima, gdje se dodiruju božanska iskra i ljudski prah, obitava tajna koju ni najoštrije pero ne može zasjeći.
Mi smo neshvatljivi rukopisi ispisani zvjezdanom prašinom na stijenkama vlastitog bića.
Ostajemo vječno zatočeni u toj mističnoj tišini, ljepši i potpuniji upravo zato što smo neizrecivi, poput molitve koja se završava prije nego što uopće dotakne usne.
____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ -Maja Šiprak