SJENA PODNO ZRELIH PLODOVA
Čovjek je biće satkano od koraka koji nerijetko zalutaju u vlastitim maglama.
Pogriješi se, i to ne jednom, već u nebrojenim ciklusima disanja; u nijansama odnosa koji su trebali biti utočišta, u odlukama donesenim na raskrižjima gdje su svi putokazi šutjeli.
Velike i male stvari, podjednako teške pod svodom prolaznosti, skupljaju se u tihi talog u nama.
I tada, u nekom ogoljenom sumraku, stigne trenutak u kojem se svi ti krivi smjerovi zbroje pod isti nazivnik.
Iz tog zbroja ne izlazi mir, već se rađa tiha oluja – gnjev koji grize iznutra, bijes koji traži krivca u ogledalu, tuga duboka poput neba bez zvijezda i nemir koji ne dopušta očima da usnu.
Najteži uteg postaje nesposobnost opraštanja samome sebi.
Čovjek se, zarobljen u kavezu od retrospekcije, neprestano pita na kojim bi obalama danas stajao da struja onomad nije skrenula u ponor.
No, u toj vrtnji zaboravlja se drevna istina: prošlost je okamenjena rijeka čiji tok nitko ne može vratiti natrag.
Da je ona mlada, neuka ruka na početku puta doista posjedovala današnju mudrost, njezini bi koraci nesumnjivo birali drugačije staze.
Biti čovjek znači pristati na to da učimo na greškama.
Što preostaje u ogoljenom pejzažu nakon što utihnu prijekori?
Jedini preostali putokaz vodi kroz prihvaćanje.
Potrebno je prigrliti te krhotine vlastite zablude kao stare, umorne suputnike i dopustiti gorkim valovima osjećaja da jednostavno prođu kroz biće, bez otpora.
Jednom, kada se magla sumnje raziđe, postat će jasno da se sva buduća arhitektura snage podiže upravo na temeljima gdje je nekoć zijevala pukotina slabosti.
Jedino što uistinu ima težinu jest činjenica da si te lomove preživio, da si ih odbolovao u tišini vlastite bîti.
Na tom izranjavanom tlu, natopljenom suzama i sumnjama, sada treba smoći snage i posaditi sjeme nekog novog, tišeg života.
Rasute komadiće jastva treba sabrati u novu, zreliju cjelinu, čvršću upravo na mjestima gdje je bila slomljena.
Na poljima proživljenih poraza, gdje se činilo da ništa više ne može niknuti, uvijek na kraju procvjetaju najljepši, najdublji cvjetovi ljudskoga duha.
Kada se sve zbroji i oduzme, čovjek ne raste u ravnoj liniji svjetla, već u spiralama koje poniru u mrak da bi iz njega izvukle ono neizrecivo.
Možda su sve te krive odluke tek niti kojima nevidljiva ruka tka zamršeni uzorak našeg istinskog postojanja.
I dok se večer polako spušta nad polja koja su nekoć bila poprišta naših najvećih bitaka i poraza, ostaje samo tišina.
U toj tišini, gdje se prošlost i budućnost dotiču u jednoj neuhvatljivoj točki, prepoznajemo da je svaki pad bio tek skriveni korak prema nekom višem, tajanstvenom skladu koji nas čeka na samom rubu spoznaje.
______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak