SIDRA U BESKRAJU
Postoje ljubavi koje ne nastaju u prasku mladosti, niti se hrane iluzijom o vječnom proljeću.
To su one tihe, duboke arhitekture dvoje ljudi koji su dopustili vremenu da im ispiše bore na licu, ali ne i na duši.
U svijetu koji bjesni u svojoj ubrzanosti, gdje se dani mjere potrošnjom, a odnosi površnim dodirima, njih dvoje stoje kao kontrapunkt općem nemiru. Oni su muškarac i žena koji su, usprkos neumoljivom hodu godina i težini životnih okolnosti, uspjeli sačuvati ono najsvetije – prostor za onog drugog.
Njihova svakodnevica nije lišena tereta.
Život ih je, kao i sve, lomio, kušao i nanosio na hridi obveza, umora i prolaznosti.
Pa ipak, unutar tog neumoljivog mehanizma sati, oni posjeduju tajni kompas. Kada se kazaljke sklope u sumrak, ili u rano, sivo jutro prije nego što svijet nametne svoju buku, njih dvoje pronalaze svoj otok.
To nije pitanje viška vremena, jer vremena nikada nema dovoljno.
To je pitanje svetkovine.
Naći trenutak za drugoga u njihovom kodu ne znači tek sjesti jedno pored drugoga, već svjesno utišati svemir kako bi se čuo otkucaj onog drugog.
Najljepši dio njihova trajanja krije se u pogledu. To nije površan okrzaj očiju koje se prepoznaju po navici, već istinsko, duboko gledanje. Kada se njihove oči sretnu, u njima nema skrivanja.
To je trenutak u kojem muškarac skida svoj oklop stečen u bitkama, a žena polaže svoje tihe zebnje.
U tom pogledu leži pitanje bez riječi: Kako si zapravo?
I odgovor koji se ne čita s usana, već iz dubine zjenica. Vidjeti jedno drugo znači prepoznati i umor, i skrivenu tugu, i iskru koja još uvijek tinja usprkos svemu.
To je čin vrhunske nježnosti – dopustiti drugome da bude ranjiv, i primiti tu ranjivost kao najveći dar.
Ono što njihovu priču uzdiže iznad obične romantične naracije jest činjenica da njihovo trajanje nije plod inercije.
Oni se ne podrazumijevaju. Svakoga dana, kada se svjetla ugase i kada se svedu računi prolaznosti, oni donose svjesnu odluku.
Između svih staza kojima su mogli poći, između svih umora koji su ih mogli otuđiti, oni na kraju svakog dana iznova biraju jedno drugo.
To biranje je tihi pakt, svakodnevna obnova zavjeta koji ne treba svjedoke ni glasne riječi.
Biraju se u bolesti, u tišini, u trenucima kada je teško voljeti samoga sebe, a kamoli drugoga.
I upravo zbog tog svakodnevnog, slobodnog izbora – oni traju.
Njihova ljubav nije spomenik prošlosti, već živi organizam koji se hrani sadašnjošću.
Kako se večer polako rastače u noć, granice između njihovih tijela i svijeta koji ih okružuje postaju porozne.
Sjede u polusjeni, a njihove se sjene na zidu spajaju u jednu, nepomičnu siluetu.
Vrijeme, koje je dotad neumoljivo curilo, odjednom gubi svoju linearnu snagu i pretvara se u kružni tok, u vječni sadašnji trenutak.
Dok im se prsti isprepliću, prostorijom se širi tišina koja više nije praznina, već prisutnost nečeg neshvatljivog. Postaje jasno da oni više ne borave samo u ovom vremenu i na ovom mjestu.
Kroz pukotine njihovih proživljenih godina probija se svjetlost koja ne dolazi s ovog svijeta – drevna, mistična energija koja spaja duše prije nego što su uopće zadobile tijelo.
Oni ne stare, oni se samo polako vraćaju izvoru, pretačući se jedno u drugo, sve dok granica između ja i ti potpuno ne nestane, ostavljajući samo čisto, vječno trajanje u beskraju.
-----
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak