O meni
Informatičar, rođen 1966. u Ludbregu, vlasnik obrta za grafički dizajn.
Društveno aktivan u ludbreškom KUD-u “Anka Ošpuh„ (od 1987.), i dugogodišnji njegov predsjednik. Aktivan suradnik Gradske knjižnice i čitaonice “Mladen Kerstner” Ludbreg, kao recitator i interpretator, a jedan je od inicijatora recitala kajkavske poezije “Božo Hlastec” koji od 2017. organizira Gradska knjižnica. Voditelj je brojnih događanja i manifestacija u Ludbregu i okolici.
Spisateljski put započinje 2016. kajkavskom poezijom, te je otada prisutan u zbornicima brojnih poetskih recitala. Piše i na standardnom hrvatskom jeziku, te traži svoj izraz i u drugim književnim žanrovima (kratke priče, putopisi, crtice, eseji).
Kolumnist je (kajkavski jezik) na portalu RGG, portalu časopisa Kvaka, te u tiskanom izdanju Ludbreških novina, te na FB stranici Volim Podravinu. Kao tekstopisac bilježi sudjelovanje na glazbenom festivalu u Pitomači 2021.-2023. , te Krapini 2023. godine
Član je Hrvatskog sabora kulture, Matice Hrvatske (ogranak Varaždin), član suradnik DHK (Podravsko-prigorski ogranak), te Društva za promicanje kulture KVAKA. Za društveni angažman u zajednici dobitnik je javnog priznanja Nagrada grada Ludbrega za najvrednije ostvarene rezultate i doprinos razvitku, promidžbi i ugledu Grada (ožujak 2019.).
Zaljubljenik je u prirodu, a zbog kreativnog potencijala se iz hobija bavi još i amaterskom fotografijom i uzgojem bonsai drveća, te povremeno crtanjem.
Grad v sredini sveta, - zbirka pjesama na kajkavskom jeziku s temom zavičaja (listopad 2018., Hrvatski sabor kulture - (urednica: Lidija Novosel prof., predgovor: Božica Jelušić, fotografije: A. Horvat)
- Nagrada za hrvatski književni putopis (Lobor, 2019.)
- Nagrada Matice hrvatske za kajkavsku poeziju (Zelina, 2020.)
- Nagrada Matice Hrvatske “Turopoljska poculica” za kratku priču, (V. Gorica, 2020.)
- 1. nagrada natječaja za kratku kazališnu priču “Kešnerijada 2020”, (Ludbreg, 2020.)
- Plaketa “Mihovil Pavlek Miškina” HSK, za dijalektalno pjesništvo (Zagreb, 2021.)
- 1. nagrada “Drago Britvić“ za stihove na kajkavskom jeziku (Pitomača, 2022. i 2023.)
"[...]Ludbreški kajkavski idiom, posredstvom književnoga dara Aleksandra Horvata, dobio je lijepu poetsku vinjetu koja sada ukrašava šaroliku hrvatsku jezičnu lepezu i tako pomaže da se ona očuva u ovome svijetu, kojemu je središte, prema legendi, upravo silno simpatični Ludbreg. A središte svake ljudske osobe jest njegova nutrina, prostor u kojemu se svi pronalazimo i(li) gubimo, u kojemu se odražava vanjski svijet, u kojemu sve na neki način postoji i ne postoji, prostor u kojemu žive naše želje, mašta, frustracije, naše tajne, koje djelomice prepoznajemo u nekim osnovnim, neopipljivim, ali istodobno najvidljivijim, emocionalnim stanjima i konstantama kao što su: Strah, Sreča, Ljubav, Žalost i Kuraža.
Pjesnik Aleksandar Horvat opjevava upravo tu fluidnost naših osjećaja, njihovu ćudljivost, prevrtljivost, njihovu dvostrukost, višestrukost, njihovo preplitanje i uslovljavanje, ali i činjenicu da su upravo oni ono nešto od čega smo najviše izgrađeni kao ljudska bića. Na pitanje - kako i zašto su oni baš takvi? – lirski subjekt indirektno odgovara: „Ljudska je duša po prirodi plaha kak matulj“ (Kuraža). Zato nam se događaju neshvatljive ili naizgled nelogične situacije: snažni smo kad smo slabi, kad volimo kao da smo ludi ili bolesni, suze ronimo i kad smo sretni i kad smo žalosni, hrabri smo, ne kad se ne bojimo, već kad smo puni straha i idemodalje... Svojevrsnom hrabrošću i snažnim iskorakom iz kvalitativne prosječnosti nazvao bih i ovaj splet od 5 soneta, unikatan jedanaesterački stih s naizmjeničnom (istom) solidnom rimom u oba katrena (abab abab cdc dcd) u kojemu se može istodobno uživati u poetskoj domišljatosti i ljepoti, kao i u mozaiku od vrlo korisnih krpica mudrosti ljudskoga duha.[...]" - Ivan Babić, književnik - povodom dodjele plakete „Mihovil Pavlek Miškina“ za dijalektalno pjesništvo
"[...] Osnova ovih zapisa i cijele kolumne je topofilija, ljubav za odabrana mjesta/ prostore. Stoga nas Aleksandar Horvat „špancira“ po Ludbregu u svim pravcima, u svim godišnjim dobima, stazama koje je tu zacrtavao od djetinjstva, ili kako sam veli: „Bos sem ga prebežal, na biciklinu ga sprejahal, čak sem i mojega maloga brata pinču-lonču nanašal kam god je trebalo“. On srčano brani i objašnjava nužne gradske radove, zahvate i komunalnu „kozmetiku“, koja će grad učiniti ljepšim. Objašnjava razliku između sentimenata i realiteta, te glasa za unapređenje zajednice, pozdravlja „šušmurasto drevje“ koje će po gradu niknuti, dišuću unaprijed „friški zrak“ sutrašnjice. Najupečatljiviji je i najosobniji kad opisuje djetinjstvo u tom gradu, bilježeći početak „gastarbajterske ere“, kada se očituju i prve razlike među djecom: u odjeći, igračkama, ponašanju. Ispisuje hommage „tatekima koji su znali detetu napraviti igračku z ničega“, i u jednom zamahu proslavlja praćku, čarobnu spravu djetinjega svijeta, koja je uz špekule, papirnata zmaja i tehničke sprave na samopogon tome sretnom periodu davala sjaj Aladinove špilje s blagom.[...]" - "Meni je v Ludbregu lepo", iz pogovora Božice Jelušić