VJENCESLAV NOVAK – HRVATSKI BALZAC ČEŠKOG PODRIJETLA

Senjski interdisciplinarni simpozij

Uz Zagrepčanina Augusta Šenou koji je imao davno češko porijeklo (izvorni oblik prezimena glasi Šejnoha), od hrvatskih književnika troje su imali očeve Čehe, Senjani Vjenceslav Novak, Milutin Cihlar Nehajev i Osječanka Jagoda Truhelka. Svima je češko podrijetlo vidljivo u prezimenu, a Novaku, čije je prezime, u obliku Novák, najčešće prezime u Češkoj, i u osobnom imenu. Službeni oblik njegovog imena glasio je Václav, kako glasi izvorni oblik najpoznatijeg češkog imena, ali je kasnije kroatizirano u Vjenceslav. Novak se pod imenom Vaclav navodi u dokumentima iz mladosti, a kao Václav Novak potpisao je i svoju prvu pripovijetku Maca iz 1881.

Vjenceslav Novak rodio se u Senju 11. rujna 1859. kao sin trgovca Josefa Nováka iz Hradeca Králové, dok mu je majka Ivana bila podrijetlom iz doseljene bavarske obitelji Scheifel. Josef Novák bio je putujući krojački obrtnik i često je mijenjao prebivalište, sve dok nije došao u Senj koji je u to vrijeme bio bogat trgovački grad. Tamo je ostao za stalno i zasnovao obitelj. Nakon vjenčanja napustio je krojački zanat i počeo se baviti trgovinom i zakupom šuma u Lici. Pokazao se sposoban pa mu je punac prepustio sve svoje poslove te je stvorio veliko trgovačko poduzeće. Ivana i Josef Novák imali su 12 djece od kojih je sedmoro doživjelo odraslu dob. Jedan od najmlađih sinova bio je Václav kojeg su zvali Vence, a koji će kasnije koristiti službeni oblik Vjenceslav. Josef Novak je umro 1868., kad je Vjenceslav imao devet godina, a Ivana 1887.

Vjenceslav Novak pohađao je gimnaziju u Senju i Gospiću, a u Zagrebu je završio preparandiju i radio kao učitelj u Senju. Zatim je od 1884. do 1887. kao stipendist hrvatske Zemaljske vlade studirao na Praškom konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886.) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887.). Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu. Uz to je od 1890. do 1894. predavao teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe u školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s Vjekoslavom Klaićem) i izdavao list Glazba (1893). Napisao je nekoliko teorijskih djela kako za učenike tako i za učitelje glazbe, a pisao je i glazbene kritike. Značajno je njegovo djelo Starohrvatske crkvene popijevke iz 1891. u kojem je prvi objelodanio 52 napjeva iz prvog tiskanog zbornika hrvatskih crkvenih pjesama Cithara octochorda iz 1701. te ih ritmizirao i harmonizirao. Skladao je i oko 75 skladbi manjeg opsega, uglavnom za orgulje.

Iako je po profesiji bio glazbenik, Novak je prije svega ostao upamćen kao književnik, štoviše, bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma, te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovijedaka, koje odlično dokumentiraju društveni život Hrvatske s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Smatrao je da je zadaća pisca upirati prstom u gnojne rane društva pa je u svojim romanima i pripovijetkama progovarao o glavnim društvenim problemima tadašnje Hrvatske, kao što su raslojavanje sela, raspad seljačkih zadruga i osiromašenje seljaka, nastanak urbanog proletarijata. Problematizirao je tamnu stranu gradskog života s razvijenim socijalnim osjećajem prikazujući sirotinju, ljude s ruba društva i upozoravajući da društvene nepravde nagrizaju zdravo narodno tkivo i troše mu moralnu energiju. Prikazivao je dakle sve slojeve hrvatskog društva, otkrivao moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novakovi romani su Pavao Šegota, Tito Dorčić, Dva svijeta, Pod Nehajem, Podgorka, Zapreke i najpoznatiji Posljednji Stipančići, vjerojatno najbolji roman hrvatskog realizma, dok su mu najpoznatije pripovijetke U glib, Nezasitost i bijeda te Iz velegradskog podzemlja.

Vjenceslav Novak umro je u Zagrebu od tuberkuloze 20. rujna 1905. Smrt ga je zatekla u snu, nad rukopisom koji je priređivao za tisak. Unatoč bolesti, naporno je radio, danju u državnoj službi, a noću pišući kako bi prehranio mnogobrojnu obitelj. To je opisao u autobiografskoj Crtici o Božiću:

„Prilike u kojima je radio, nijesu bile nimalo pogodne radu književnika. Sav gotovo dan bio je vezan uza svoj službeni posao. Stanovao je poradi skupoće stanova u tijesnom stanu, gdje se ni u svoj dokolici nije mogao zadupsti u književni rad. Poradi živahnosti njegove šestero djece nije tu bilo ni spomena o tišini, gdje se slobodno rađaju i razvijaju ideje. Ostala bi mu da radi noć, kad bi sve oko njega pospalo; tad bi iz duboke noćne tišine dolazile ideje kao mili posjetioci, kao dobri duhovi, s kojima je prijateljevao i koji su jednako voljeli njega, kao što je on njih volio.“ Sa suprugom Ivanom Tauzani Vjenceslav Novak imao je sedmero djece, a njegovi potomci žive u Zagrebu i danas.

Tekst: Marijan Lipovac

Foto: Arhivski materijal


VRH