TIŠINA OŽILJAKA
Mnogi nemaju pojma.
Misle da je ljubav meko tkivo i dodir usana na svili.
Misle da je nepažljivo izgovorena riječ, utjeha za tugu.
U njezinu osmijehu traže svoj odraz, zaboravljajući da je svaki osmijeh samo maska koju srce nosi kako bi preživjelo još jedan dan.
Zaslijepljeni sjajem, ne vide pukotine ... ne osjećaju hladnoću koja iz njih izbija niti težinu onoga što se prešuti.
Ona čeka nekog tko se neće bojati tame.
Čeka onoga tko neće bježati pred olujom u njezinim očima, već će u ožiljcima pročitati njezinu povijest, njezinu snagu i njezinu ranjivost.
Jer ljubav nije u slatkim obećanjima.
Ljubav je ona divlja, nijema istrajnost u trenutku kada sve u tebi viče da odustaneš, a ti ipak ostaješ, ukopan u njezinu bol kao u vlastitu zemlju.
Istinska bliskost je arheologija. Potrebno je kopati duboko ispod kože, kroz slojeve zaborava, da bi se dotaknulo ono što je lomljeno.
Ona ne traži nekoga tko će je popraviti.
Ona traži nekoga tko će voljeti njezine ruševine, svjestan da se u njima kriju oltari.
Na kraju, ljubav je misticna razmjena tišina.
To je onaj tren kada se sretnu dva bića i prepoznaju da su njihovi ožiljci ispisani istim pismom.
U tom prepoznavanju, vrijeme prestaje teći.
Ostaje samo miris vječnosti u zraku i saznanje da se najljepše voli onim dijelovima duše koji su jednom bili smrvljeni, a sada, u tuđim rukama, postaju svjetlost.
--------
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak