OTNOLOGIJA NEMOGUĆE LJUBAVI
Biti mrvica nečijeg vremena, onaj sitni, prešućeni ostatak dana koji se mrvi među prstima sudbine, znači pristati na postojanje u fusnotama tuđih poglavlja.
To je tiho izgaranje u kaminu dvorca u kojem nikada nećemo biti stanari, već samo toplina koja zakratko ugrije dlanove prije nego što se vrata za nama nepovratno zatvore.
U toj geometriji nemogućeg, privrženost prestaje biti dar i postaje molitva upućena nijemom nebu… Ona je lojalnost sjeni koja se izdužuje pod svjetlom tuđeg sunca, vjernost mirisu koji iščezava čim vjetar promijeni smjer.
Ljubav se tu ne mjeri godinama, već intenzitetom sekunde koja se, poput kapi rose na oštrici mača, drži za postojanje prije neizbježnog pada u zaborav.
Graditi dom u pukotinama tuđeg života nalik je klesanju katedrala od morske pjene – ljepota je u krhkosti, u spoznaji da će prvi val zbilje isprati svaki trag našeg bdijenja.
Ta nemoguća budućnost je prozirna mrena koja dopušta pogledu da sanja prostranstva, dok stopala ostaju okovana u uskom krugu dopuštenog trenutka.
Mi smo tkalci svile od paučine, majstori iluzije koji od mrvica pažnje umijesiti kruh dostojan bogova, hraneći se onim što drugi odbacuju kao nepotreban višak.
Svaki susret je istovremeno i pričest i posljednja večera, svaki osmijeh testament napisan na vodi koja teče prema ponoru.
Lojalnost u takvom rascjepu bića poprima obrise sakralnog utapanja. To je pristanak na polu život u kojem su osjetila izoštrena do boli, jer onaj tko ima malo, u tom malom mora pronaći svemir.
I nesvjesno postajemo čuvari tuđih tajni, nevidljivi potpornji tuđih svjetova, svjesni da naša imena nikada neće biti uklesana u kamen, već samo šaputana u vlažnim tminama besanih noći.
To je otmjena tuga koja ne traži sažaljenje, već se klanja pred veličanstvom vlastitog uništenja, znajući da je i mrvica vječnosti, ako je dotaknuta srcem, teža od čitavih stoljeća ispraznog trajanja.
I dok se obzor nemogućnosti sužava, a sjene postaju gušće od same materije, u toj dubokoj refleksiji ništavila rađa se spoznaja o onostranom.
Tamo gdje se sijeku pravci onoga što je moglo biti i onoga što nikada neće osvanuti, postoji tiha luka bez imena.
U njoj se sakupljaju svi nedorečeni zavjeti, pretvarajući se u maglu koja obavija rubove svijeta.
Mi, koji smo bili mrvice u nečijem vremenu, u toj magli postajemo neizbrisivi tragovi svjetlosti, niti u tkanju koje ne poznaje razliku između dodira i žudnje, između jave i vječnog sna u kojem se zvijezde napokon utapaju u moru bez obala.
slušaj.. u tišini između dva otkucaja srca tamo gdje se spajaju sjećanje i zaborav, mi nismo mrvice.
Tamo smo plima koja se nikada ne povlači, pismo bez primatelja koje je samo sebe napisalo na jeziku zvijezda.
Jer, tko je ljubio ono što ne smije, taj je već odavno prešao prag vječnosti, ostavljajući svoje ime zapisano na vodi koja nikada ne presušuje
__________________Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ -Maja Šiprak