NAPUKLINA U ZLATNOJ MASCI - Maja Šiprak
priča iz ciklusa La Vie Est Belle
- Gospođa vam dobro govori - obratio se prodavačici na odjelu parfema naočit taman muškarac, upečatljivih očiju i krasnog osmijeha.
Pritom me pogledao i s vidnim odobravanjem i divljenjem u očima podržao moj zahtijev da miris testiram na zapešću, a ne na za to predviđenom komadiću papirnatog testera. Susret s njegovim pogledom mi je odmah u glavi oblikovao misao: „ Ovo je pogled koji natjera ženu da zastane i izgubi se“.
- Isprobavate jedan od mojih najdražih ženskih parfema, i u pravu ste, ne miriše na svakoj ženi isto.
„Aha, znači imao je žena...“, gotovo kao tračak ljubomore zazvoni u mojim mislima dok sam napokon mirisala parfem na svom zapešću. Već na prvi pogled mi je trebalo biti jasno kakav je to muškarac. Ponovno sam podignula pogled prema njemu i u prekrasnim muškim njegovanim rukama ugledala Black Kod Armani , jedan od najdražih muških mirisa koji sam ikada osjetila. „Mora da na njemu miriši božanstveno!“ Potpuno mu je pristajao, kao šlag na tortu da upotpuni sliku te njegovane figure pomno odjevene u crnu sportsku majicu, uske traperice, pomalo mangupskog osmijeha i držanja. „Tako njegovan i dotjeran sigurno je svjestan kako djeluje na žene“, pomislim i laganim kimanjem glave zahvalim njemu i prodavačici koja mi je zapakirala parfem te se s još nekoliko sitnica zaputim na blagajnu.
Zadovoljna i s osmijehom na usnama, kao i svaka žena nakon povoljnog šopinga , na samom se izlazu gotovo sudarim s tamnokosim neznancem. Ponovno on!
- Sad ćeš, htjela – ne htjela, sa mnom popiti kavu! Želim znati sve o tebi...
- Prilično ste drski za jednog gospodina u godinama - odbrusila sam mu i ubrzala korak.
Nije odustao, nego štoviše, posve mi se približio i nastavio hodati uz mene još nekoliko metara do stolova prvog kafića gdje me iznenada uhvatio za ruku i gotovo odvukao do prvog slobodnog stola.
Sjela sams mješavinom ljutnje i ženske znatiželje, ne želeći napraviti scenu niti sebi niti nepoznatom čovjeku.
- Što biste Vi to htjeli znati o meni? - procijedila sam kroz zube, ne pristajući na njegovu nepristojnost da mu se obraćam s „ti“.
Tamnokosi se nije pokolebao, naprotiv, nasmijao se i rekao: - Zašto lijepa žena tako raskošne kose poput lavice i zanosne figure sama kupuje parfeme? Gdje je tvoj odabranik kad sama šopingiraš?
Pogledala sam ga i ušutjela. Spuštenog pogleda upitala sam ga: – Zar mislite da bih ovakve stvari kupovala sama kad bih imala odabranika? Izgovorivši tu rečenicu, u trenutku sam shvatila da sam se ranjivo otkrila potpunom neznancu i u jednoj rečenici izrekla onu bolnu istinu koja me razdirala u samotnim noćima, da nemam nikoga, a toliko žudim za dodirom muške ruke, osmijehom muškarca koji će usnama dotaknuti moje. Usudila sam se podići pogled i susrela se s njegovim očima. U samo jednom trenutku je iskra prepoznavanja starih duša obasjala oboje, kao prešutni sporazum dvoje ljudi koji se ponovno sastaju, u istom ljubavnom zanosu i prepoznavanju kao vjerojatno stotinama godina i života prije ovoga. Kao da je to bilo sve što sam ikada trebala znati, odjednom sam se opustila i dva i pol sata razgovora prošla su u trenu. Odjednom nismo bili neznaci već stari prijatelji koji ćaskaju o prošlosti, promašajima života i križevima koji su nas snašli po putu.
Pričala sam o sebi, djeci, životu u velegradu i izgubljenosti u međuljudskim odnosima. Saznala sam o njegovoj trenutačnoj vanbračnoj vezi, u kojoj nije sretan, ali je ne prekida iz nekih banalnih razloga, da nema petlju spaliti mostove i okrenuti novi list... Da je zauzet i nesretan muškarac.
Kao dvoje starih prijatelj, olakšanih duša i zbliženi pričom, uputili smo se na parkiralište i otključala sam svog crnog renoa , a on je odmah primijetio: - Lijep crni bolid, Lavice! I gotovo odmah nakon što su mi se usne razvukle u osmijeh zbog njegova nadimka mom limenom ljubimcu, na njih su se spustile njegove usne u poljupcu kojega sam oduvijek sanjala, tako strastvenom da sam ostala bez daha i gotovo bih bila izgubila ravnotežu da me nisu čvrsto držale njegove snažne ruke. „Ovo je nestvarno, ovo je nešto što sam oduvijek priželjkivala!“, misli su mi se rojile, a poljubac je trajao i trajao. Stalo je vrijeme. Sve je stalo. Samo su njegove ruke držale moja ramena dok su usne, ispitivački grubo i meko istovremeno, istraživale moje usne. Sve nakon toga je bilo kao u izmaglici, snu, kad me napokon ispustio iz zagrljaja i odvojio se od mene, kad me pitao za broj telefona koji sam jedva drhtavim glasom promrmljala i na odlasku rekao samo: - Javit ću ti se!
Dok sam skupljala snagu da se osovim na vlastita drhtava koljena, leđima naslonjena na svoj „crni bolid“ i pratila ga pogledom, nepoznati je već odjurio u noć, samo su svjetla crnog mercedesa ostala osvjetljavati moju ukočenu figuru.
Naravno da se već sutradan javio i da su zaredali dani kao iz bajke. Ne znam kako sam u tom polusnu i zanesenosti uopće išla na posao i funkcionirala! Znam da sam živjela za večeri kad bi me nazvao, kad bismo satima razgovarali i djetinje se smijali. Govorio mi je svašta, ponekad glupo i dječački, ponekad zrelo i iskusno, a ja sam uživala u promukloj dubini i toploj boji njegova muževna glasa, i on je to itekako znao i njime me mamio da se sve više predajem kao žena željna ljubavi.
- Lavice moja, koje si ti veliko dijete, koja si ti maza, koja si ti čista duša. Ženim te još ove jeseni!
Vrijeme je prolazilo, razgovori su se nastavljali s povremenim nestajanjima mog tamnokosog muškarca. Znala sam da nije sasvim moj. Znala sam da ga dijelim i da sam uljez strasti u njegovu životu, ali sam te misli svjesno tjerala od sebe. Nikad nisam znala kad će nazvati. Maštala sam kako će jednu večer doći i reći mi da je samo moj i da me nikome ne da. Da sam samo njegova Lavica, s tom raskošnom kosom i bludnim usnama, pogledom nevinog djeteta i strasne žene istovremeno.
Jedne sam rane večeri nemirna očekivala njegov poziv, uz drugu čašu gin tonica koja je zavodljivo napajala moj nemir i čežnju te ih već vodila na rub sna i iscrpljenosti, kad sam odlučila da ću ipak otići prošetati pokraj jezera i nad vodom utopiti svoj nemir, iako sam znala da neću ispuštati telefon iz ruku ne bih li na njemu ugledala njegov broj, da me zove moj Princ, kako je tražio da ga memoriram, zadržavši tajnovitost nepoznatog muškarca, muškarca koji nije posve moj. Šetnja mi je samo uvećala nemir i čežnju, nespretno sam svakoga trenutka vadila mobitel i pogledavala na njegov zatamnjeni ekran, okretala crveni mobitel sa zlatnom šljokičavom maskom malo napuklom u donjem desnom kutu, dok mi u jednom trenutku nije iskliznuo iz ruke i upao u mutnu i mračnu jezersku vodu.
- Neeee!! – vrisnula sam kao da se i sama utapam dok sam gledala posljednje zlatne odsjaje kako tonu. Najbliži šetaču su već ubrzanim hodom krenuli prema meni da bi vidjeli što se dešava kad sam se brzo pribrala i odmahnula rukom, kao znak da je ipak sve u redu. Sagnula sam glavu, utišala jecaje ovratnikom kaputa i okupana suzama došla kući te zagnjurila glavu u jastuk koji je upijao moje neutješne vapaje cijelu noć.
Život se nastavio dalje, sljedećeg dana, i onog iza njega, i onih iza njega. Kupila sam novi mobitel i novi broj. U podsvjesti sam se nadala da će me moj Princ ipak pronaći, naći način da bude pokraj mene. Prolazile su godine. Nisam ga zaboravila. Nikad. Ali je njegova slika polako blijedila. Nisam znala ništa o njemu. Nisam znala gdje da ga tražim. Prošla je godina, druga.... dogodila se neka nova ljubav, još jedan ožiljak i posoljena rana, još jedna bol.
Dani su se sumorno vukli. Prošle su četiri godine. Život je dobio svoj ritam, a boje jeseni spustile su se nad grad.
Jednog poslijepodneva, pospremajući dokumente na računalu, otvorila sam i staru mail adresu. U jedinom pristiglom mailu, nepoznate adrese, pisalo je samo: „Dobar dan Lavice, kako si, voziš li još uvijek onaj crni bolid?“ Razrogačila sam oči u čudu.
U trenutku kad me presjekla pomisao, želja i stara čežnja, kad sam se uplašila nedosanjanih snova koji su me možda pristigli na javi, odgovorila sam samo: - Dobro sam, hvala na pitanju. Da vozim. A tko pita?
Čekala sam nekoliko minuta koje su u mom tijelu brojane divljim otkucajima mog bila i šumom u glavi i svijesti, slijepo prikovana uz ekran računala dok nije došao odgovor:
- Onaj koji te je ljubio kao nitko nikad prije.
Ne vjerujem! Zar me je pronašao moj Princ? Nakon četiri godine ipak me je pronašao!
Drhtali su mi prsti i dah se produbljivao dovevši me gotovo do nesvjestice, kad sam smogla snage otpisati mu: - Nisam ja te sreće da bi to bio ti, Prinče - i načrčkala sam još tisuću smajlića koji plaze jezik, narugavši se svojoj prevelikoj želji da to doista bude on.
- Broj? – bio je jasan i izravan, kao i prvog puta kad je uzeo moje usne i na njih utisnuo svoj žig, koji ni danas nije izblijedio, usprkos usnama koje su me pokušavale pripitomiti i uvjeriti u ljubav u međuvremenu.
Čekam. Čekam. Ubrzo zazvoni telefon i začujem dobri znani promukli dubok i topao muževni glas.
- Gdje si, Lavice moja divlja?
- Zar si me doista pronašao, zar je moguće? – mucala sam, a riječi su mi se miješale s jecajima koji su se otimali iz mojih prsa koja su se nadimala pod naletom želje, uzbuđenja i nevjerice.
- Namučio sam se, ali sad kad sam te ponovno pronašao ne puštam te više od sebe. Dođi u naš caffe, čekat ću te u 18,00 sati – promuklo se nasmijao, a meni je to bio najljepši zvuk koji sam ikada čula.
Trebam li reći kako se osjeća žena kad nakon četiri godine tišine ugleda svog Princa iz mašte?
Taj zagrljaj, a onda i poljubac trajali su vječno.
Traju i dan danas.
***
„Kao tempera kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje otkad me ne voliš
Tempera, kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje
Otkad me ne voliš.“
Bude me poznate riječi alarma uz divnu melodiju s kojom uvijek umire dio moga sna, u jutrima u kojima zorom ustajem i gotovo mehanički krećem na posao, živim život bez sna i duše.
Otvaram oči, izbjegavam čašu s ostacima sinoćnjeg gin tonica i rutinirano gasim alarm na svom starom crvenom mobitelu sa zlatnom šljokičavom maskicom, malo napuklom u desnom donjem kutu. Tek mi u zadnjem tračku sna što iščezava iz mog umornog tijela prostruji misao o zlaćanom odsjaju koji se gubi u mutnim vodama nedosanjanih, neostvareni snova, o sinoćnjem snu utopljenom u akloholu, o životu s muškarcem koji nije bio moj, o priči koja se ugasila između dva telefonska poziva.
