Život je nekoliko sati ljubavi

Članovi Udruge "Osebunjek" su u povodu dana zaljubljenih dana 12. veljače u Narodnoj knjižnici Vrbovec održali glazbeno-poetsku priredbu pod nazivom "Život je nekoliko sati ljubavi". Svoje pjesme su čitale Marija Petrek, Tatjana Kobija, Katarina Zadrija i Sanja Benko. Kratkom prozom se predstavio Josip Bešen. Muzička pratnja bili su Filip Blažinović, i Maja Martin. Filip Blažinović je učenik četvrtog razreda osnovne škole Krunoslav Kuten, područne škole Banovo. Također je polaznik drugog razreda glazbenog odjela škole Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu gdje uči sviranje na klavijaturama i glazbene škole Alberta Štrige u Križevcima, gdje uči sviranje na udaraljkama.

Gospođa Maja Martin svira gitaru na kojoj jednako kvalitetno izvodi etno i suvremenu glazbu. Maja Martin i Josip Bešen su za kraj izveli pjesmu autora Josipa Bešena pod nazivom "Voljeni grade moj". Bila je to praizvedba te pjesme. Čestitamo!

Moderatorica je bila Jelena Magoš Kuten. Autori fotografija su Želimir Štefanović i Stjepan Zadrija.

Zahvaljujemo publici koja nam se pridružila u lijepom broju. U nastavku donosimo pjesmu autorica Tatjane Kobija "Dvoje" i Marije Petrek "Vilo moja":

Dvoje
Valja se noć
mekim kutovima ulica.
Putuje dvorištima i balkonima
mojih sjećanja.
U trenu zastane njen užurban korak
zaustavljen poljupcem usana baršunastih.
I jedan pogled,sakriven sjenom tužnog jasena
potraži moj u tami.
Zamotani maglom,čvrsto se grlimo
dok s tornja tuče kasni sat.
U nekom nepoznatom gradu,nepoznatim ulicama
kroče dvoje koji se znaju godinama,dvoje koji pamte davnu sonatu svoje mladosti.
Traže ju u šuškavom ,jesenjem lišću svoje jeseni.
I nalaze topli dur i mol zaboravljenih skladbi svojih duša
koje harmonično zvuče u dvoglasu kucaja srca.
Trag ruža na poluispijenoj šalici kave i dopola popušena cigareta.
Žurilo im se u noć,u novi dan,u život.
Dvoje.

Vilo moja 

Još mokre su ti noge od livade rosne, 

kosa raspletena, propinje se zrakom. 

Ko vila gorska lebdiš ispred mene 

i srce mi kidaš svakim korakom. 

 Ruke ti pružam, da me povedeš, 

da ispijamo nektar sa livadnog cvijeća. 

A ti preponosna, ne okrećeš glavu, 

već trčiš dalje, tražiš gdje je sreća.

 A sreća je ovdje, samo je ne vidiš, 

sakrila se u srcu mojem, duboko. 

 Čuvam ju za tebe, vilo moja lijepa, 

za tebe i za tvoje plavo oko.

Ako ipak jednom ruke mi pružiš 

i poželiš vidjeti srce mi iz nutra, 

otvorit ću ti dušu ko livadu cvjetnu,

jer srce moje samo jedno želi, 

da te voli i vidi te sretnu.