Rezultat 39. susreta hrvatskih zavičajnih književnika

KUŠTRAVO OKO

 Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u istočnoj Slavoniji uz Dunav živio jedan mladić zvani Kvik. Životna preokupacija bile su mu avanture i stalna želja za podizanjem adrenalina. Kako je sam za sebe znao reći, bio je kao mali majmun, svašta bi činio i u svašta se upuštao, bez obzira na posljedice. Stalno je nekuda lutao. Ako nije kampirao, onda je visio na nogometnim tribinama i pratio svoj klub gdje god da je gostovao. Tako je jednom prilikom stigao i do Münchena. To je bilo onako - pijan otišao, ali ne i pijan se vratio, nego pijan ostao negdje blizu stadiona. S njim je bio neki kolega koji je bio u istom stanju. Prvo pitanje Kvika poslije triježnjenja bilo je: „Koji je na kraju bio rezultat?“ Umjesto odgovora dobio je protupitanje: „Tko je igrao?“

Nasmijali su se i krenuli riješiti prvi problem, a to je kako se snaći i nešto pojesti bez ijednog novčića u džepu jer su želudac dva dana punili samo alkoholom pa, ako nešto brzo ne pojedu, izgorjet će. Poslije će razmišljati kako se vratiti kući. Prvo što su našli bio je kineski restoran. Nije im to bilo baš sretno rješenje jer o kineskoj hrani baš ništa nisu znali, ali bijahu na izmaku snage pa daj što daš. Plan je bio jednostavan: naručiti, pojesti i pobjeći.

Naručili su nešto nasumce i ubrzo ih je poslužila vrlo lijepa mlada Kineskinja. Kviku i onako mamurnom nije promaknula njena ljepota pa reče: „Kako lijepo koso kuštravo oko!“

Kineskinja je to ponovila, jedva razumljivo, vjerojatno misleći da imaju nekakvu zamjerku na objed. Ova dvojica nisu više ništa govorili već se uhvatiše jela. Ona je ostala zbunjena i više puta ponavljala tu rečenicu na nekoj mješavini kineskog i hrvatskog jezika. Kvik je imao dojam kako traži od njega da joj to što je rekao pokaže u jelu. Potom je otišla u kuhinju dozivajući nekoga. To im je bila dobra prilika za bijeg. Čim je zatvorila vrata, oni to i učiniše.

Nisu baš previše uživali u jelu, a ruku na srce nisu znali ni što jedu, no bitno da više nisu bili gladni. Kad su zaključili kako su dovoljno daleko od restorana, sjeli su u park na koji usput naiđoše. Sad je trebalo smisliti kako do kuće. Kvik je bio za to da probaju stopirati, a njegov kolega da nekog odžepare. Kvik reče kako on nije znalac u takvim poslovima, a ovaj doda kako on jest te neka ga čeka dok se ne vrati s nečijom lisnicom.

Kvik ga je čekao do mraka, ali ovaj se nije vratio. Kasnije je saznao da su ga ulovili na djelu i nakon zatvora protjerali kući. Tu noć Kvik je prespavao u tom istom parku na klupi, a lijepa Kineskinja mu nije izlazila iz glave. Kopalo ga je i to što je bio siguran kako mu je htjela nešto reći. Zato je odlučio vratiti se u restoran, sve priznati i ponuditi se da odradi taj ručak pa možda kod njih zaradi za put. Kad se pojavio, Kineskinja se iznenadila i vidno uplašila te opet ponavljala „ono lijepo koso kuštravo oko“.Kvik je pokušao nešto reći, ali nije znao ni njemački, a kamoli kineski. Probao je i pantomimom, ali bez uspjeha. Kineskinja je ubrzo otišla u kuhinju, valjda po vlasnika restorana. Pojavio se stariji čovjek, očekivano također Kinez, pa su njih dvoje vodili neku žučnu raspravu i samo povremeno pokazivali na Kvika. Kviku je sve to počelo ići na živce. Malo se vrtio i šetkao te odluči otići, no prije izlaska naglas reče: „Izjemti razgovor kad ništa ne razumijem, a vidim da se o meni priča.“

Tada mu se javi jedan gost na lošem hrvatskom i ponudi se kao prevoditelj. Rekao je da je Makedonac, ali zna i hrvatski i njemački pa će mu reći o čemu se radi tako da razriješe taj Gordijski čvor. Kvik mu je rekao da je pokušao dogovoriti plaćanje jučerašnjeg računa, ali bez uspjeha. Makedonac se odmah dao u posao i na njemačkom jeziku razvezao bar deset minuta. Zatim se obrati Kviku: „Čuj, stari, ovo se nešto iskompliciralo! Spominju neku bubu koja je jako rijetka i u Kini, a kamoli ovdje, a prenosi neke opasne bolesti, a ti si kao rekao da se nalazi u jelu. Nisi im je pokazao pa sumnjaju da te netko poslao da smjeste gazdi i tako mu zatvore restoran, a taj tvoj račun i ne spominju.“ Kvik tada shvati što je izazvalo problem pa glasno ponovi: „Lijepo moje koso kuštravo oko.“

Kad to čuše, opet se raspričaju šireći ruke kao da pitaju:, „Gdje je? Pokaži!“ Ubrzo to prevede i Makedonac, a Kvik priđe Kineskinji, prstom joj pređe preko obrva i oko oka govoreći:„Lijepo koso kuštravo oko. To što sam rekao odnosi se na nju i to znači nešto lijepo te nema nikakve veze s bubama i boleštinama. Jednostavno tako kažem kad mi se nešto izuzetno svidi, kao sada ta mala.“

Kad su to saznali nastao je tajac, ali i osmijeh na licima. Gazdi nastade jer je nestala ta briga oko mogućeg zatvaranja restorana, a njoj jer joj je ipak zaigralo srce na naočitog Kvika. I on je osjetio je da su osjećaji počeli naglo rasti i kod nje, a i kod njega pa je zaključio kako je najbolje da ode. Zatim zahvali Makedoncu,  mahne Kinezima u znak pozdrava i krene prema izlazu. Ali prije nego li je stigao do vrata, čuje Kineskinju da nešto dovikuje. Okrenuo se, a Makedonac uz osmjeh reče: „Eto ti tvoje kuštravo oko, sad te zove da se malo počastite što je sve tako sretno završilo. A meni ne preostaje ništa drugo već da i ja ostanem. Ionako ti treba prevoditelj, a osjećam da će biti vrlo uzbudljivo.“ „Pa, hajde da vidimo što će to biti uzbudljivo“, odvrati Kvik.

Sjeli su za odvojeni svečani stol, a mala Kineskinja se presvukla i od tada zračila svom svojom ljepotom. Uz pomoć Makedonca puno su saznali jedno o drugome, a i gorku istinu da su oboje ispod srednjeg staleža. Ona tu radi da preživi i nešto ušpara jer potječe iz siromašne obitelji. Čuvši to, Kvik odluči da otvori karte i zatraži od Makedonca da joj sve doslovno prevede te joj reče da je on ispod srednjeg staleža zato što je obična vucibatina i neradnik pa samo gleda da se vucara po svijetu na kojekakve sportske priredbe, opija se i druži s problematičnim ljudima. Makedonac ga je pokušao odgovoriti da ne treba odmah sve tako naglo već postupno, malo po malo, no Kvik je inzistirao.

Kad je ovaj završio s tim hvalospjevom o njemu, kosooka je očito bila zatečena pa je jedno vrijeme gledala u stropi onda sagnula glavu, ali nije uspjela sakriti par suza, Kvik je to vidio i bi mu žao, a Makedonac ga gurnu laktom i reče: „Eto vidiš, blesane što si učinio.“

„Da, dobro si rekao, blesane. Zato sam i htio da to odmah sazna, tko zna što bi se moglo dalje događati, a iako neznam jezik vidim da je ženska zagrizla i vidi u meni boga. A ja sam jedna obična protuha, niškoristi.“

Kosooka je čula da nešto govori, podigla je glavu i gledala Kviku ravno u oči. Nakon nekog vremena oglasi se s nekoliko rečenica, a Makedonac odmah prevede i opet uz osmijeh reče: „Kaže da je iz tvojih očiju očitala da jesi malo neodgovoran, ali da si u duši jako dobar i drag pa te pita bi li htio da lijepo koso kuštravo oko pođe s tobom i bude zauvijek tvoja. Uvjerena je da ćeš uz nju biti vrijedan i koristan obiteljski čovjek.“

Kvik samo preokrene očima i reče: „Znao sam, zato sam i htio odmah otići, a bojim se da je sad prekasno.“ Zanimljivo, Makedonac je djelovao najsretnije, trljao je ruke i govorio da voli kad spoji dvoje mladih ljudi i učinio je to puno puta, ali nikad Hrvata i Kineskinju, zatim gurne Kvika i reče: „Pa hajde, odgovori! Ženska nestrpljivo čeka.“

„Kad bi to ona krenula sa mnom?“

„Odmah.“

„Bogme, cura je od akcije.“

„Takvi su Kinezi, znaju što hoće i sve ti kažu, nema muljanja i odmah idu u realizaciju pa znaš s kim imaš posla. A osim toga vrlo su vrijedni i ta mala može zarađivati i za sebe i za tebe.“

„Ali čovječe, ja se neželim uopće ženiti, a kamoli sad odmah.“

„Samo ti nju povedi, a za ženidbu imaš vremena.“

„Kako da je povedem? Nemam niti prebijene pare, ni što jesti ni piti, a kamoli za put.“

„Zato imaš mene. Ja ionako idem kroz Slavoniju pa ću vas odvesti kući i prvi vjenčani dar dobit ćeš od mene. Naravno, u kuverti.“

„Kvragu, ti kao da si njen menadžer i zdušno se boriš da je povedem.“

„Vjeruj u instinkt starog lisca. Ta mala je idealna za tebe i nešto je vidjela u tebi, a i ti u njoj, sam bog vas je spojio.“

„Nadam se da nije vrag. I što sad?“

„Pitat ću je koliko joj treba vremena da se spakira.“

Kineskinja je odgovorila kako joj treba vrlo malo vremena te sretno odskakutala u stražnji dio restorana. I stvarno joj je trebalo vrlo malo jer se vratila za desetak minuta s dva veća kovčega i dvije srednje torbe. Njih dvoje krenuše, a Kvik ne ustaje. Makedonac ga upita što čeka.

„Čuj stari, ne može to tako. Otkud znam što ima ispod te haljine. Je li uopće žensko? Kad to saznam, onda idemo.“

„Što ti je čovječe? A što bi bila nego žensko? Vidiš li?“

„Ne vidim ja tu baš puno osim nogu, i to samo do koljena.“

„To ti je za sada dovoljno, a ostalo ćeš vidjeti kod kuće.“

„Ma nemoj! Ona je svoj naum realizirala u sat vremena, a ja da čekam do kuće? Neće moći.“

„I, što je meni sada činiti?“

„Jednostavno, reci joj da želim znati prije nego li krenemo je li stvarno žena. Čuo sam da su neki tako znali naletjeti na ljepoticu gore, a muško dolje.“

„Ti si lud, no dobro. Pitat ću je.“

Malo se uzvrtio, ali ubrzo i pitao. Kineskinja je prvo razrogačila oči, a onda se uozbiljila i došla do Kvika pa preko Makedončevog prijevoda reče neka joj dobro pogleda u oči i malo kasnije doda:

„Da, ja sam zaista žena.To možeš iščitati iz mojih očiju. Ili mi vjeruj na riječ, kako hoćeš. A sad je najbolje da krenemo. Prije krenemo, prije stignemo.“

Kvik se složi jer je zaista vidio u njenim očima izuzetnu ženstvenost. Makedonac je poslije tog prijevoda dodao: „Hvala bogu!“

Ubrzo moćni mercedes krene put Hrvatske i njenog krajnjeg istoka. Kvik, onakav izmoren, pomalo je spavao, a njegovo kuštravo Oko pazilo je da mu bude što udobnije i da bude stalno naslonjen na nju. No i to vrijeme puta koristila je da nauči nešto hrvatskog jezika uz, naravno, svesrdnu pomoć Makedonca. Za tih desetak sati puta Oko je naučilo izuzetno puno. Već se uz pantomimu donekle mogla sporazumijevati s Kvikom. Kako je Kvik kasnije rekao, što je on to doživio da mu ženu Kineskinju Makedonac uči njegovom materinjem jeziku. Makedonac ih je dovezao pred vrata, dao kuvertu kao vjenčani dar i obećao navratiti kad se bude vraćao. U kuverti za ono doba i ovo dvoje smrtnika bijaše poprilična svota – dvije tisuće maraka. Kvik je novac odmah dao Oku da ga čuva i promrmljao da će ih on sigurno zapiti. To ga nije shvatila, a i dobro da nije. A kad je otvorio vrata stana čula se silna galama, otac pijan, majka ljuta kao ris.

Za Kvika standardna obiteljska atmosfera, a za Oko noćna mora. Gledala je u Kvika i pokušala ga pitati što se događa i što joj je činiti, a ovaj samo odgovorio: „Dobro došla kući, ovo ti je moj ludi dom, tako ti je to kad se udaješ na neviđeno.“

Još su malo stajali na vratima, a kad su počele letjeti čaše, tanjuri i manji dijelovi oskudnog namještaja, Oko ga uhvati za ruku i izvede van. Puno je toga napričala, a Kvik većinu nije razumio niti se trudio. Imao je rješenje za trenutnu situaciju. Prvo je obišao nekoliko prijatelja i tražio njemačko-hrvatski rječnik. Jedva ga je našao jer, ruku na srce,većina njegovi prijatelja nezna pravo ni svoj jezik, a kamoli da uči neki drugi. Kad je imao rječnik u rukama uspio joj je objasniti da idu na mjesto gdje vlada božji mir. Ona je kimnula glavom u znak odobrenja i ubrzo su sjeli u Kvikov čamac i sa svom njenom prtljagom krenuli nizvodno prema dunavcu kod Orlovog otoka. Oko je gledalo u Dunav i osjećala se puno bolje negoli u Kvikovoj kući. Kad su pristali na terasu kućice na vodi usidrenoj uz desnu stranu otoka, Oko se oduševila. Tamo ih je dočekao gorostasni bivši legionar Lapiš, inače veliki Kvikov prijatelj. Predstavio mu je svoje Oko i rekao da će ovo ljeto biti njegovi gosti. Kvik je uz pomoć rječnika objasnio Oku da će tu boraviti neko vrijeme pa se kasnije dogovoriti kako dalje. Sad želi da se opusti, odmori i uživa na ovom prekrasnom mjestu. Ovdje ima svega u izobilju, od hrane, pića i prirodne ljepote do božjeg mira. Oko se malo prošetala po malenom trijemu, pogledala okoliš, vodu, šumu na otoku i osluhnula prekrasni ptičji pjev bezbrojnih pjevača. Bila je sretna i zadovoljna i dodala da je znala da će uz njega upoznati raj na zemlji Ovo mjesto sigurno pripada raju, ali da bi sve bilo savršeno, mora i on biti tu. On kimnu glavom i reče: „Da, bit ću tu.“ I tada se prvi puta zagrliše i poljubiše.

Od tog trenutka sve je išlo glatko i idealno, kuhala se dobra hrana, dobro se pilo – naravno, ova dvojica, a ona vrlo malo i rijetko. Vozali su se po Dunavu, kupali, šetali po šumi i doslovno živjeli na sedmom nebu. Oko se u sljedećih mjesec dana potpuno suživjela s ovim prostorima i gotovo savladala hrvatski jezik. Sporazumijevanje više nije bilo upitno. A jedino pametno što je činio Kvik bilo je da je posveti svu svoju pažnju Oku i po prvi put je uživao u društvu samo jedne ženske osobe. Jednostavno rečeno, druge ga više nisu zanimale iako je bio poznat kao ženskaroš. Oko mu je bilo dovoljno.

Kvik je i onakav blesav znao da ovakav način života ne može vječito trajati pa je zato jedno jutro Oku rekao da će ovako živjeti još mjesec dana, a onda moraju naći rješenje kako dalje, a on to rješenje trenutno nema. Ponudio joj je da ako želi može uzeti one novce i s njima otići kući u Kinu ili u Njemačku u restoran ili gdje želi jer budućnost im baš ne izgleda ružičasto. Oko se samo nasmiješila i rekla: „Hajdemo onda uživati još tih mjesec dana, a onda ćemo tražiti rješenje, a moj odlazak od tebe može biti samo na onaj svijet.“

Kvik slegne ramenima i počne vjerovati u ono što mu je Makedonac rekao kako ona može zaraditi za njih oboje. A nadalje su zbilja uživali i koristili blagodati prirodnih ljepota. No nakon dvadesetak dana Oko je naglo promijenila raspoloženje i rekla Kviku da trenutno živi predobro i presretno pa se boji da to neće dobro završiti jer ona nije rođena da uživa u životu, nego da uživa u radu, skromnosti i nekom vjerno služi kao njeni preci dinastijama, a ona želi služiti njemu. Stalno ima osjećaj da će ih nešto razdvojiti. Kvik ju je pokušao umiriti, ali i on, onakav sirov, osjećao je neku uznemirenost. Kad je to ispričao Lapišu ovaj je kratko rekao: „Ako je tu odluku donijela neka viša sila, nitko je neće zaustaviti. Zato živi kako si naumio pa što bude bit će.“

Nije ga baš utješio, ali drugog odgovora nije niti bilo, zato je tako i činio. Dva dana prije isteka boravka na Dunavu Kvik i Oko vraćali su se na splav. Vrijeme je bilo lijepo, toplo bez daška vjetra, čamac je parao mirnu vodu uz obalu otoka kraj ogromnog drvoreda topola. Oko je pogledala u nebo pa u Kvika i reče drhtavim uplašenim glasom: „Dragi moj Kvik, naše vrijeme je isteklo, netko od nas je prekršio neko pravilo koje nije smio. Ne znam vašu povijest pa sam vjerojatno ja taj krivac, zato mi molim te oprosti i znaj, uvijek ću te voljeti na bilo kojem svijetu. “Kvik je stigao još reći da i on nju voli i uvijek će je voljeti, a onda se odjednom čitav drvored pedesetogodišnjih topola izvrnuo u Dunav poklopivši ih svojim teškim granama. Znalo se dogoditi da Dunav podloka obalu i stablo se izvrne u vodu jer ga korijenje ne može više sidriti za obalu, ali nikada drvored od deset stabala odjednom i bez daška vjetra. Kvika je pronašao Lapiš, izlomljenog i polumrtvog, ali od Oka ni traga. Tražio ju je danima, ali bez uspjeha i zaključio da je valjda ta sila o kojoj je Oko pričala odlučila da joj grobnica bude Dunav. Kvik je preživio sa teškim tjelesnim ozljedama, a kako je i sam rekao, bolje da nije. Krivio je sebe što ju je uopće doveo, što su bili na Dunavu, u čamcu i još za puno toga, bolje da su slušali galamu pijanog starog, bar bi bila živa. Lapiš ga je pokušao umiriti i uvjeriti da se od sudbine ne može pobjeći. Kad se rodimo, svima nam je zapisan životni put, pa i kraj, zato mu govoraše kako se time ne opterećuje jer jednostavno je tako moralo biti.

„Ti voliš Dunav i on ti je bio prva ljubav prije Oka, često boraviš uz njega pa ćeš barem tako biti uz nju jer možda je i zato ostala u Dunavu, tko zna. Poštuj to rješenje te sile.“

Kvik nije to htio prihvatiti već je poslao poruku njezinoj obitelji, detaljno opisujući što se dogodilo, tražeći od njih da ga osude i kazne na bilo koji načinjer je krivac za njenu smrt. No dobio je odgovor koji je najmanje očekivao, identičan onom što je Oko rekla, a glasio je:

„Netko od vas dvoje prekršio je neki povijesni zavjet. Mi mislimo da je to ona, zato te ne osuđujemo i ne osuđuj se, budi uz nju, uz tu rijeku i vjeruj, ona je uz tebe.“

Kvikova želja da ga njena obitelji osudi kao krivca nije uspjela, zato se malo smirio i činio što su mu preporučili Lapiš i njena obitelj. Stalno je bio na Dunavu, šetao uz obalu ili plovio držeći ruku u vodi. U kratkom vremenu potpuno se promijenio, shvatio je da može komunicirati s Dunavom i sa svime što ga okružuje pa je tako osjećao da dodiruje Okovu ruku, a ponekad i ruke drugih koji su svoj životni put završili u Dunavu, ali samo tjelesno jer u ovoj živoj vodi žive su i njihove duše koje sretne i s osmjehom dočekuju i ispraćaju sve one koji znaju da između života i smrti nema razlike, ako je cilj, želja i vjerovanje isto.

To je Dunav, ta poveznica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti omotana zlatnom niti istine i stvarnosti jer u tom djelu čuda prirode koju je stvorila voda postoji jedan svijet – svijet života. Uz ta saznanja Kvik je postao nešto kao vjerski fanatik, propagirao je vječni život, pričao kako ostvaruje komunikaciju s pokojnicima, a posebno sa svojim Okom kuštravim. Tvrdio je da može pomoći onima koji umiru uz teške muke i patnju. To je vremenom i dokazao. Bilo je dovoljno malo dunavske vode na njegovom dlanu s kojom bi pogladio umirućeg i tako mu omogući miran i tih odlazak na onaj svijet. Kolale su mnoge priče o Kviku odakle mu ta sposobnost, od božjeg dara do toga da mu je to usadila Oko nasljeđujući tu sposobnost od svojih drevnih predaka. Bilo kako bilo, Kvik je i nakon teških bolesti koje je uspio prebroditi i dalje činio kao i prije, obilazio Dunav i ispraćao mučenike na vječni počinak. Zdravlje mu se vremenom pogoršalo, noge nisu držale, lice se iskrivilo, izgubio je glas, ali Dunav, i u njemu svoje Oko, redovito je obilazio. Često je padao niz obalu na oštro kamenje i teže se ozljeđivao, ali nije odustajao.

Samo je odjednom nestao, nitko nezna gdje je, u kući nije, u bolnici nije, sahranjen nije. Jedini zaključak bio je kako se pustio u Dunav i sastao sa svojim Okom u zajedničkoj vodenoj grobnici. Priča o njemu i dalje kruži obalama Dunava, neki ga krive, neki hvale, a neki već i štuju. Tko zna, možda će jednog dana Kvik i Oko izroniti i postati dunavska svetinja i zaštitnici. Do tada neka su im milostivi i blagi dunavski brzaci.