Adaptacija Aristofanove komedije Maše Pelko i autorskog tima
Režija: Juš Zidar
Prijevod: Maja Sunčič
Adaptacija teksta: Maša Pelko i izvedbeni tim
Dramaturginja: Maša Pelko
Scenograf: Dorian Šilec Petek
Kostimografkinja: Mia Popovska
Skladatelj: Marjan Nečak
Koreografkinja: Rosana Hribar
Lektorica: Mojca Marič
Oblikovatelj svjetla: Lev Predan Kowarski
Igraju:
Praksagora – Nataša Matjašec Rošker
Klejnareta – Ksenija Mišič
Sostrata – Maša Žilavec
Filajneta – Irena Varga
Glika – Liza Marijina
Zborovođa – Minca Lorenci
Mladić – Petja Labović
Naivac – Blaž Dolenc
Sebičnjak – Vojko Belšak
Ekipa predstave Žene na vlasti uzela je za polazišni tekst manje poznatu komediju starogrčkog komediografa Aristofana – u novom prijevodu Maje Sunčič naslovljenu kao Parlamentarke – koja je kod nas do sada bila uprizorena samo jednom (Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana, sezona 1964./1965., pod naslovom Žene u narodnoj skupštini).
Aristofanova izvorna ideja o ženskom preuzimanju vlasti nikako nije zamišljena kao revolucionarna, niti je, kako prevoditeljica navodi, to bila svrha komedije – njezina je funkcija „komična rasprava o stanju u državi“. Aristofanova radnja polazi iz vrlo specifičnog povijesnog razdoblja: obilježena je višedesetljetnim peloponeskim ratom, državna blagajna je opustošena, država u vrlo lošem stanju, što čini prostor i za tako apsurdan prijedlog kao što je predaja vlasti ženama. „Žensko preuzimanje vlasti bilo je za tadašnje Atenjane nešto potpuno nezamislivo, budući da žene nisu imale građanska prava i, osim u religijskom kontekstu, nisu smjele javno djelovati u ime grada“, navodi prevoditeljica.
Komedija se, dakle, bavi pitanjem što bi se dogodilo kada bi žene preuzele vlast u društvu. Središnji lik, Praksagora, okupljenim ženama predstavlja program egalitarnog društva bez privatnog vlasništva i državne kontrole, što nudi radikalan prekid s tadašnjim patrijarhalnim sustavom. Međutim, Aristofan tu ideju prikazuje kao (unaprijed osuđen i samom idejom apsurdno postavljen) neuspjeh.
Predstava Žene na vlasti, u dramatizaciji Maše Pelko i izvođačkog tima, a u režiji Juša Zidara, ističe prekid s patrijarhatom i propituje što bi značio ženski svijet bez tradicionalnih hijerarhija. Predstava istražuje ideju egalitarne zajednice utemeljene na odgovornosti pojedinca i zajedničkom dobru. „Aristofan nudi ideju u koju i danas možemo vjerovati – egalitarnu zajednicu koja rješenje svijeta polaže u ruke žena“.
Dramaturška poruka Maše Pelko dodatno naglašava da Aristofanovo polazište počiva na seksističkoj pretpostavci da su žene nesposobne za vladanje, što je danas neprihvatljivo, te je već prvo čitanje diktiralo idejne smjernice za adaptaciju. „Adaptacija se dijeli na dva segmenta: prvi je odgovor na Aristofana, pri čemu se njegovo djelo u velikoj mjeri zadržava, tražeći suvremene izvedbene, sadržajne i komične pristupe koji korespondiraju s aktualnošću. Drugi segment polazi od Aristofanove ključne kritike – da je čovjek po svojoj prirodi krajnje sebično biće, pa je svejedno tko preuzima vlast“.
Aristofanov prikaz sebičnosti središnja je prepreka uspostavi uspješnog društva: „Sebičnost je glavni uzrok političkih i ekonomskih problema Atene. Kroz komediju Aristofan ističe kako ljudski nagon za sebičnošću onemogućava bilo kakvu trajnu promjenu sustava“. U modernoj adaptaciji, pitanje sebičnosti postavlja se šire, u kontekst današnjeg društva u kojem dominira narcistička kultura.
A rješenje? „Potrebno je prerasti granice svijeta na koji smo navikli, u kojem smo se udobno smjestili i čija smo pravila usvojili, ali umjesto toga zamisliti nove strukture. Ono što u osnovi znači feministička filozofija i aktivna participacija u svijetu nije samo nešto uništiti, već prije svega – kako nešto novo izgraditi“, dramaturški zaključuje Maša Pelko u razradi Preko sebičnosti prema Drugome.