Djela

RODAN

Bio je podstanar i strepio je svakog trena kad će mu gazdarica opet nenajavljeno upasti u stan. Molio ju je više puta da se najavi prije nego misli doći, no ona je smatrala da se ne mora najavljivati jer je to njezin stan. Tako je i njegov šef na poslu smatrao da mu ne treba najavljivati kad stiže nova turistička tura – posredstvom njegove turističke agencije – koje je bio vlasnik, nego je Rodan sam od sebe, nekako, to trebao znati, iako ni sam nije znao kako. Bio je prirodni talent za bavljenje turizmom, a osobito selektivnom granom turizma: Bird Watching. No, šef je bio strog, a šefova je Rodan imao puno, pa se često osjetio tako bespomoćnim i slabim. Nije čak imao ni pravo na ljutnju. Poželio bi i on ponekad imati to pravo, no koliko je shvatio u životu: nije ga mogao imati. Neki su ljudi imali neka prava, neki mnoga prava, a on nije imao nikakva prava, ponajmanje: ljudska prava – jer ga nisu smatrali čovjekom.

Naime, Rodana je donijela roda. On je potjecao iz roda rodâ i samo se slučajno našao tu među ljudima, iako, ruku na srce, mnogi bi ga po izgledu mogli poistovjetiti s čovjekom. Gazdarica je pak primijetila kako se Rodan srdi: ukoči nekako svoj duguljasti i vitki vrat, podigne glavu visoko kao da će poletjeti, ukruti svoja krila kao da su od čelika, no ne progovara ni jedne; a kad bi progovorio, činilo se gazdarici – zidovi bi popucali od njegove srdžbe. Stoga ga je držala u stezi da ne otvara usta dok je ona govorila kako nije dobro kad je čovjek ljutit i kako tako samo izopačuje svoje lice: kad se ljuti – bez razloga – kako bi rekla, a Rodan je samo šutao i šutao, i nije otvarao svojih usta, da ne bi iz njih izašao kakav neugodan glas, srdit glas, kako je gazdarica rekla, no Rodan je znao kako se taj glas ljudima ne bi nimalo svidio jer to ne bi bio jezik na koji su oni bili navikli, nego klepetanje, naime – rode se glasaju klepetanjem, na što bi gazdarica mogla pomisliti da joj se Rodan čak još i ruga.

Iako se nije glasao, gazdarica je bila svjesna njegove ljutnje pa ga je i dalje pokušavala uvjeriti kako on nema pravo na ljutnju, posebice jer mu je ona dala da stanuje u njezinu stanu i još ga tako često posjećivala u njemu, da bi joj, uistinu, trebao biti zahvalniji, ako ništa drugo – da bar nije nezahvalan, odnosno da nije tako mrzovoljan, jer kad bi ga gazdarica vidjela tako smrknutog, odmah bi poželjela da ima nekog drugog podstanara, nekoga komu će svaki dan moći ulaziti u stan i pitati je li sve u redu te pregledavati kućanske aparate da se što nije u međuvremenu pokvarilo, odnosno je li podstanar oprao suđe ili usisao stan – jer ako se suđe ne opere, mogu nastati gljivice i bakterije, a ako se ne usisa stan, opet nešto može nastati – puno toga može nastati ako ona ne dođe barem dva do tri puta tjedno u obilazak.

Rodanu u genima pak nije bilo zapisano tako. U njegovoj je porodici bilo uobičajeno da svi imaju svoje vlastito gnijezdo i da nitko ni kod koga ne živi kao podstanar. Rodan je toga bio svjestan; no ljudi mu nisu dozvoljavali da svije vlastito gnijezdo; progonili su ga zato što je Rodan i svaki mu dan stavljali do znanja da kod njih nije dobro došao i da mora otići od njih.

„Ali kako?“ želio se pravdati Rodan, „mene je donijela roda dok sam još bio mali i ja ne znam živjeti nigdje drugo, nego ovdje među vama, rado bih živio negdje drugo, ali ne znam ni gdje ni kako; molim vas, primite me ovakvog kakav jesam!“

No, nije nitko imao sluha za te njegove vapaje. Nije njima pripadao i tu je završavala sva priča, a Rodan je bio inteligentan i znao je kako se to neće promijeniti. Isto je tako vukao gene izuzetne pobožnosti i slavljenja Boga, zato što je i njih rode Bog stvorio kao i sva druga bića na zemlji – da mogu živjeti i imati svega u izobilju. Ljudi su mu prigovarali kako niti sije niti žanje, a svega ima, dok se oni kupaju u znoju truda svoga i opet krpaju kraj s krajem. On ih je molio da njega ne optužuju – da im on nije kriv za to. Molio ih je da počnu gledati njegovim očima kako bi mogli vidjeti da oni imaju puno više, samo što njemu treba manje jer je on Rodan; i neka ne budu zavidni na tomu što on ima malo i što s tim malo može preživjeti i što tako slavi Boga: jer sve što ima, dodijelio mu je Stvoritelj – kao i njima, no oni nisu priznavali da jedan rodan njima govori kako oni imaju zajedničkog Stvoritelja.

„Ne, ne, Rodane, mi smo stvoreni na sliku Božju, a ti i sve druge vrste, nastale ste samo da služite nama ljudima!“

Tad bi se Rodan rastužio i osjetio se manje vrijednom vrstom među ljudima koji su si uzimali gotovo božanski status, a on ni gnijezda nije imao gdje bi glavu naslonio. Gazdarica ga je provocirala govoreći: „Došla sam vidjeti te kukce i crve kojima se vi rode hranite jer govori se po gradu kako vi imate čudnu hranu za izbor.“

„Nemam ja, gospođo, nikakvu čudnu hranu za izbor. Jedemo ono što nam je Bog dao za hranu. Ne tražimo ništa iznad toga, i mi ne poznajemo ove vaše termine – bolja hrana – lošija hrana – mi jedemo što imamo i što moramo, sve samo kako bismo preživjeli i mogli slaviti Stvoritelja svoga što nas hrani i sve nam daje a da se mi za to puno i ne trudimo. I vidite, gospođo, jedemo sve što i ljudi, pogledajte!“

Tad bi joj Rodan otvorio frižider da vidi čime se hrani, ali bi gazdarica rekla da i sama zna za to – ta virila je u njegov frižider toliko puta dok on nije bio tu, nego nju zanima što on krije, gdje skriva te svoje poslastice i zabranjeno voće. To bi rastužilo Rodana, jer oni ne lažu; nije nikad čuo da je itko ikad u povijesti roda rôda išta ikomu slagao, a pogotovo ne čovjeku, koji ima vlast nad svime stvorenim i rode su mu u svemu podložne.

Kad su ga pitali da opiše kako se to dogodilo da ga je donijela roda među ljude i kako se osjećao u prvim godinama svoga života, on je odgovorio da se ne sjeća puno toga iz toga vremena, tek da bi mu neki ljudi bacali mrvice kruha za hranu, pomoću kojih je preživio teško razdoblje djetinjstva, ali nije ni tada imao svoje gnijezdo, nego je bio selica unutar vlastita staništa: nešto nepojmljivo i novo za sve rode, pa su ga se stoga bile odrekle i rode i ljudi. Sad kad je stasao u odraslog rodana, puno jasnije vidi sve što bi prije vidio samo u sjenama i naznakama. Sad se hrani ljudskom hranom koju sam zarađuje.

Nalazio se u dobu kad je već odavno trebao saviti svoje gnijezdo, u pravom smislu te riječi – pronaći ženku i dobiti svoje mlade, te tako produžiti vrstu na slavu svoga Stvoritelja, jer su rode veoma svjesne svrhe svoga života zemlje – a to je svakog trena svoga života slaviti Onoga koji ih je stvorio. Rodan je bio veoma zbunjen kad je shvatio da ljudi slabo ili gotovo nikako ne slave Boga, ili ne slave Ga onoliko koliko bi trebali i morali.

'Oh, Bože, da si nama rodama dao sve što si dao ljudima, kako bi Te tek onda mi slavili, ali hvala Ti, Bože, na svemu što si nam dao, jer ipak mi gledamo svijet iz ptičje perspektive, što čak ni ljudi ne mogu', razmišljao je Rodan u svojim sjetnim trenutcima. Znao je pak kako u stanu, u kojem je trenutno stanovao, neće uspjeti saviti svoje gnijezdo jer mu je gazdarica stalno ulazila u stan.

Stoga je potražio drugi stan, a glavni uvjet mu je bio da ima svoj mir – i kad plati stanarinu – da mu gazda ne ulazi u stan. Tako se dogovorio i tako je i bilo. Iako je ovaj stan bio skuplji od prethodnog, Rodan je pristao na tu cijenu jer se mir nije dao platiti. Tako je u novom stanu postupno počeo graditi svoje gnijezdo, i čim ga je dovršio, počeo je tražiti svoju ženku. No teško je to išlo jer djevojke su se teško odlučivale biti u intimnoj vezi s rodanom; neki bi to smatrali čak i nastranošću, zakonom kažnjivim djelom: zoofilijom – općenjem sa životinjama, pa je Rodan i dalje bio sam. Danima je sakupljao razno granje u svoj stan i pleo kvalitetno gnijezdo za svoje ptiće. Nadao se samo ako nekad gazda bude i dolazio, da neće ulaziti u spavaću sobu.

Došla je zima i Rodan je dobio otkaz na poslu – jer je turizam sezonska djelatnost. Platio je gazdi stanarinu, unaprijed, za šest mjeseci – kako bi ga pustio na miru taj vremenski period – i odletio na jug – zajedno s pticama koje je promatrao na poslu.

 Letio je preko deset tisuća kilometara do novog zimskog boravišta. I tamo se nastavio baviti turizmom. Na poslu je upoznao prekrasnu crnu rodu. Posao je cvjetao i ljubav je cvjetala. Iduće godine, na proljeće, Rodan se vratio sa svojom ženkom. Uskoro su u svom stanu dobili mlade. U početku je on ležao na jajima, grijao ih i čuvao, a poslije i ženka. Kad su se djeca rodila, a bila su trojke, on je bio prvi koji je mijenjao pelene, ustajao po noći da ih uljulja i utješi, davao da jedu i piju, a ženka bi samo izvadila svoju dojku da ih nahrani te Rodan pomislio kako je njoj lakše i kako je privilegirana samim tim što ona donosi na svijet mlade, no više ju je volio nego da je bila žena od ljudi: koja nikad ne bi vjerovala da rode mogu donijeti djecu: i koja bi vjerovala da ona donosi život – a ne Bog.

Vjeru u ljudski rod Rodanu je povratio jedan svetac iz Asiza koji se zove Franjo. On je razgovarao sa životinjama, pa tako i s pticama. Nije ih omalovažavao, nego ih je smatrao Božjim stvorenjima kao što i jesu. Kad je Rodan počeo čitati njegov životopis, shvatio je kako je i taj svetac bio iz roda rôda, no to ljudima ne bi smio reći jer bi ga odmah osudili za blasfemiju. I sveti Franjo Asiški bio je rodan jer je poznavao njihov jezik, a to je mogao samo netko tko je bio njihova roda; davao je slavu Bogu baš onako kako to čine rode, nehinjeno i svim svojim srcem, dušom, umom i tijelom, živio je za Boga, bio je ponižavan i proganjan, neshvaćen, bio je svet među svetinjom, bio je pravi i istinski rodan.

Sudbina je svih rodana da budu progonjeni od ljudi, a ponajviše zbog toga što daju slavu Bogu više nego ljudima, pa onda to ljudi, u svojoj umišljenosti da su iznad Boga, ne mogu podnijeti. Rodan je zahvaljivao Bogu što ljudi nisu bogovi jer, poznajući ih kakvi su, najvjerojatnije bi cijeli rod rôda uništili da ne postoje, kao uostalom i druge vrste koje bi im, iz raznoraznih razloga, mogle zasmetati.

Njegova je ženka bila crna roda iz Južne Afrike, a Rodan je bio bijela roda iz Europe. Iako ni on nije dobro prolazio kod ljudi kao bijela roda, njegovu su ženku još više zlostavljali i smatrali ju neprihvatljivom jer je bila crna. On je mislio da je jednako težak usud svim rodama, no sad je vidio da je crnim rodama ipak teže. Zbog čega su ljudi crne rode manje voljeli od bijelih, Rodan nije mogao dokučiti, iako ni bijelim rodama među ljudima nije bilo lako. Znao je da mora pomno paziti na svoje mlade koji su bili polu crni – polu bijeli – da im ljudi ne bi naudili. Rodan nije mogao ničim uvrijediti ljude sve i kad bi htio – jer se rode glasaju klepetanjem, pa kad bi se tako jako uzbudio i poželio ljudima nešto saopćiti, oni bi se samo okrenuli i otišli od njega, govoreći usput kako taj opet nešto laprda, a nitko živ ne razumije što misli reći.

No, došao je i taj dan kad je gazda poželio doći u obilazak stana u kojemu je sada stanovao Rodan sa svojom obitelji. Nadao se samo da gazda neće poželjeti ulaziti u spavaću sobu u kojoj je bilo savijeno gnijezdo. Bio je pak sretan što gazda ranije nije dolazio; odlučio je biti dobar domaćin. Gazda je, s druge strane, bio iznenađen Rodanovom ženkom koja je bila crna; netremice ju je motrio – ne dopuštajući joj ni trena da mu može nešto nauditi. To je Rodan primijetio i bio je tužan zbog toga. Nudio je gazdu pićem, kolačima, mezom, no ovaj je sve odbijao i samo je motrio na njegovu crnu ženku.

„Niste mi prijavili ovo“, rekao je.

„Koje?“ upitao je Rodan.

„Ovo“, upirao je gazda prstom u njegovu suprugu kao da pokazuje u neku zvijer.

„To je moja supruga, gazda, vjenčali smo se nedavno, ona je iz Južne Afrike“, pohvalio se Rodan.

Njegova je supruga preplašeno gledala u gazdu koji nije izgledao nimalo prijateljski nastrojen, a rode odmah primijete kad ih netko ne voli, i što god im ljudi govorili, oni znaju istinu – jednostavno im je Bog to tako dao.

„Nemam ništa protiv tvoje supruge, ali morate seliti“, rekao je gazda.

Znao je Rodan kako laže i kako ima protiv njegove supruge, ali ako je išta navikao od ljudi, to je njihova laž, iako se nikad na to nije mogao u potpunosti naviknuti, jer Bog nije nikoga stvorio lažnog, stvorio je svakog istinitog, no ljudi su bježali od svake istine koju sami ne bi kreirali, zavaravajući pri tome sami sebe.

„Dobro, gazda, selit ćemo čim nađemo drugi stan, ne brinite“, rekao je Rodan.

I taman kad je gazda, zadovoljan njegovim odgovorom, krenuo otići od njih, začuo je neko čudno glasanje iz spavaće sobe. Poprimio je opet onaj njegov preplašeni i zaprepašteni izraz lica i naredio da se otvore vrata spavaće sobe. Rodan je znao kako je sad u još većem problemu, ali je morao poslušati gazdu – ljude općenito morao bi uvijek poslušati – jer je tako to Bog htio – mislio je Rodan u svojoj blagoj poniznosti. Kad je gazda ugledao ogromno gnijezdo nasred sobe i ptiće u njemu koji cijuču i zapomažu – koji su se tek probudili oda sna, počeo je zapomagati i zvati u pomoć. Uskoro se cijela zgrada našla pred vratima njegova stana, a Rodan i njegova supruga su u naručju iznosili djecu vani da im ljudi ne bi mogli nauditi – jer gazda nije više imao strpljenja s njima čekati ni sekunde – kakav otkazni rok, kakva prava rodâ koja samo seru na sav ljudski rod.

Sad je Rodanova obitelj boravila nezaštićena na ulici a pomoći od ljudi nije bilo niotkud. Završili su u azilu za nezbrinute životinje odakle ih je izvukao sveti Franjo Asiški po Rodanovoj molitvi. Tad je oduševljeno pričao svojoj supruzi o tom svecu i rekao joj kako ljudi jako malo mole svece i Boga općenito: jer ne vjeruju da molitva pomaže.

„Ja sam klepetanjem dozvao moga sveca zaštitnika da nas izvuče odavde i pomogne nam, i on se odazvao, a ljudi jezikom njegovim ne žele ga dozivati jer misle da se on neće odazvati, a zapravo bilo bi dovoljno i samo mislima ga dozvati: jer misli su najutentičniji govor.“

Otkad su izašli iz tog azila za nezbrinute životinje, ljudi su Rodana i njegovu obitelj pustili na miru. Svi su osjećali kako je Rodan pod zaštitom nekog moćnog sveca zaštitnika pa se nisu usudili ništa mu nauditi. Iako mnogi nisu vjerovali ni u Boga ni u svece zaštitnike, Rodanove nisu smjeli dirati, a da ni sami nisu znali zašto. Mnogi su pak bili ljubomorni na Rodana i njegovu obitelj, a da ni sami nisu znali zašto. A Rodanovi su živjeli normalnim ljudskim životima, slaveći Boga, pod budnim okom njihovog sveca zaštitnika – svetog Franje Asiškog.  

(Obrazloženje ljudima: Glavni lik priče je u potpunosti čovjek, prikazan onako kako ga drugi vide i kako on vidi sama sebe; nije ptica, nego prezreni sluga Božji, proganjan od onih koji sebe odveć smatraju ljudima, a ponajviše je pak Rodan – čovjek s atributima ptice selice koja ostaje partneru vjerna do kraja života.)

ULOMAK IZ DRAME „OBIČAN“

ČIN II.

Scena 4

Čuje se kako vani pljušti kiša. Gazda očekuje doktora (Anda) hoće li se vratiti i platiti. Očekuje i da prestane kiša. Niti dolazi doktor (and), niti prestaje kiša. Razmišlja i o tomu hoće li mu se više ikad vratiti i konobarica. Bulji kroz vanjska vrata i promatra kako pada kiša. Sam u kafiću. Glazba ne svira. Čuje se samo pljuštanje kiše. Opet podiže nogavice na hlačama i jedno vrijeme zagleda cipele.

Zatim odlazi do šanka i donosi sebi pivu bez čaše, sjeda za prvi stol do ulaznih vrata te nastavlja zabezeknuto buljiti vani i osluškivati kako pljušti kiša, pije pivu iz boce velikim gutljajima, nakon kraće stanke progovara: kao da je konačno dobio svojih pet minuta u životu da nekom saspe sve u lice, a nije siguran kome.

Padaj, kišo, padaj, potopi i mene i cijeli svijet, i ovaj kafić, spasi me muke, da se ne sekiram više, dosta mi je svega, ne mogu više, jednostavno ne mogu, razumijem što je otišla konobarica, nisam joj mogao plaćati koliko radi, razumijem što joj nisam mogao plaćati koliko radi kad ni meni ne plaćaju koliko ja radim!, ali zašto nema ljudi, zašto kišo, zašto, kad je ovdje nekad vrvjelo od ljudi, ovo je?…pa nisam ja uzalud dao ime ovom kafiću The Best, i bio je, godinama je bio najbolji kafić u gradu, a pogledaj sad, kišo, što me snađe, pogledaj kišo, samo mi prevaranti ulaze unutra, samo sve više i više upadam u probleme, ne stignem plaćati ni porez, ništa, a kamoli konobaricu koja mi ne napravi ništa prometa, kišo, nije ona kriva, kišo, ima žena pravo, ja sam kriv; jesam li, a?, jesam li to ja sad kriv za sve, je li? A? Hoćeš li sad to mene za sve okriviti, hoćeš li, đubre jedno bezobrazno, samo ti lij, pljušti, samo ti padaj, ispadaj se, crkla dabogda, ispadaj se poplavi, uništi, misliš da mi možeš nauditi???

(Odlazi opet do šanka po novu pivu, kad se vratio nakon par gutljaja, nastavlja u prethodnom tonu)

Kišo?! Ili kako da te zovem?! Bože?! A?! Je li ti to možda bolje odgovara, a, Bože?! Eto, s Tobom ću razgovarati?! Hoćeš li to, a?! Hoćeš li da se Tebi obraćam?! A! Ili možda da se o b r a t i m?! Da budem vjernik?! Pravi vjernik?! Dok me svi pljačkaju i varaju?! Vidio bi Ti, da Te ima, da su cijene kod mene puno niže nego kod drugih, a svima ide dobro, samo meni ne ide?! Vidio bi Ti, da Te ima, da nikad nikom ništa nisam ukrao, a svi kradu i svi imaju, samo ja nemam?! Vidio bi Ti…ma čekaj malo…pa zašto ja, čovječe, uopće pričam s Tobom…zašto Ti se uopće obraćam – kad ne čuješ – koga Ti još čuješ – čovječe – ili ti možda više odgovara – „B o ž e“ – ili „Č o v j e č e – B o ž e“? Bajka, bajka, sve bajka za malu djecu, što si gori – to ti je bolje u životu – samo to znam…sve sam dao svojoj bivšoj ženi, a otišla je od mene; sve sam dao svojim bivšim prijateljima, a otišli su od mene; danas sam poštaru rekao da je „đubre“ i kajem se zbog toga, iskreno se kajem i krivo mi je, bio sam nervozan (okreće se i obraća publici, ali ne ustaje sa stolice): A kad nisam?!, (okreće se sad od publike i nastavlja obraćanje od prije, nekomu) ne mogu se više kontrolirati, i ove cipele, Bože, Ti znaš, barem tako kažu: da sve znaš i čuješ – pa znaš onda i da nisam cipele platio toliko, nego upravo onoliko za koliko sam spočitavao poštaru – tristo kuna – a nisam se smio pohvaliti mobitelom jer sam pretpostavio da ima kvalitetniji mobitel od mene – ali čime sam mogao pokazati svijetu zube ako ne cipelama – njima je najteže otkriti cijenu i kvalitetu na prvi pogled – naravno da je to sve bilo besmisleno kao i cijeli moj život.. a Ti…Gospodine – kako Te zovu?! – eto, Ti si Gospodin – ja nisam?! Ti, G o s p o d i n e… činiš mi se još besmislenijim… samo da znaš.

(Odlazi opet do šanka uzeti novu pivu pa se vraća za stol, pripitost se osjeća sve više i više)

(tad pijanim, ali, začudo, razgovijetnim glasom, koji je još zadržao dozu razuma u sebi i ulaže nadljudski napor da zvuči normalno i trezveno) Nečim se moram pohvaliti da bih preživio, da bih bio vrijedan življenja, a to nisu cipele, Bože, nisu cipele, ili si to možda Ti, je li Ti to želiš da se počnem Tobom hvaliti, evo i to bih počeo činiti, ali ne znam zbog čega, što si mi Ti to dao, Bože, da bih se hvalio Tobom, što? Je li Ti to šalješ ovu kišu?! Jesi li?! Pa što ne kažeš?! A ja pričao s kišom, umjesto da pričam s T o b o m?! Pa trebao sam odmah početi pričati s Tobom?! Možda bi Ti bolje čuo moje vapaje od kiše?! Jer ti si, ipak, Tvorac kiše?! Je li tako? A?! Sad shvaćam?! Ti si Šef kiši?! A?! Kad Ti kažeš: Padaj – ona pada! Kad kažeš: Stani – ona stane?! A?! Sad shvaćam?! A, znam što ćeš reći: Ti si i moj Tvorac?! Ma nemoj?! Pa kud me stvori ovakvog: u problemima – u jadu – u samoći i bijedi – u svemu što ne treba? Bolje da me nisi stvarao – možda bih se bez Tebe već negdje nekako i snašao?! Ali kako možeš kiši zapovjediti da prestane padati, zašto ne možeš mojim problemima da prestanu postojati pa da mi krene u životu, odnosno da zapovjediš onima koji mi zagorčavaju život da mi ga prestanu zagorčavati?! Možeš li to?! Možda možeš, ali nećeš?! (tad očajnički, ali više podrugljivo nego iz istinske potrebe) Evo, kleknut ću na koljena!

(spušta se na koljena i kleči, ruke drži skupljene na molitvu)

Priznajem, evo, Ti si šef; Ti si The Best; evo, sve ću Ti priznati, samo mi pomozi: Bože. pomozi mi… hoćeš li? Evo Te molim! Nikad Te nisam molio. Sad Te molim. (osjeća se u zraku kao da se iz prvotne provokatorske zamisli odjednom rodila istinska želja za Bogom) Nikad nikog nisam molio, a sad molim Tebe…(no, opet, kao da je sam sebe iznenadio iskrenom vjerom, pa se vrlo brzo vraća u prijašnje stanje) …Tebe, koji ne postojiš!

(prvo se malo zamislio, pa se onda počeo malo smijati, pa sve više i više, dok to nije postalo mahnito smijanje, misleći i sam kako je, doslovno, poludio)

U tom momentu netko ulazi na vrata. Gazda ga gleda u klečećem položaju. To je poštar pokisao kao miš. Gazda pogleduje prema nebesima kao da pita Bogu zašto mu je njega poslao.

POŠTAR

(kad vidi gazdu gdje kleči, začudi se, pa u prvi mah osta bez teksta, te samo stoji na mjestu kao ukopan i bulji u gazdu, koji ne mari, nego smireno gleda u prazno)

Što to radiš, čovječe?!... Ma… ne zanima me. Došao sam ti reći. Cijeli dan gutam i jedem se iznutra. Neće mene kupiti jedna tvoja rakija. Jesi li čuo? Pogriješio sam što sam danas pristao na to. Evo, sad ti kažem u lice što imam. Nećeš ti mene više nikada nazivati đubretom. Jesi li čuo? I moje cipele ne koštaju tristo kuna – za tvoju informaciju – nego četiristo kuna – a ti ako si gazda – to ti ne daje za pravo da vrijeđaš i omalovažavaš druge ljude – jesi li čuo?! Ako te mora trpjeti tvoja konobarica, ja ne moram, jesi li čuo?! Ja tebe neću vrijeđati kao ti mene, ali ovo sam ti morao reći da znaš da ne možeš s ljudima tako postupati. Jesi li čuo?!

GAZDA

(kao da ništa nije čuo, on je u nekom transu, sklopio ruke na molitvu, gleda prema nebu, ništa ne govori, niti se previše uzrujao zbog poštarovog prijekora)

POŠTAR

(promatra ga u čudu u nevjerici)

Ti si lud!

(okreće se i odlazi ništa više ne govoreći)