Zatočenici vječnog sjaja /o jednim očima/
Dok se svijet oko nje guši u bučnoj prolaznosti, u dubinama njezina pogleda obitava tišina starija od riječi. To je prostor u kojem se svjetlost i sjena prepliću poput neshvaćenih tajni prepuštenih vječnosti. Postoje te oči. One ne gledaju samo u površnu svakodnevicu, one stvarnost ponovno stvaraju u svojim zjenicama, nudeći nijemi prijekor užurbanom, površnom i slijepom čovječanstvu.
Njezin je pogled trajno utočište neisplakane suze. Onog kristalnog, drhtavog sloja koji nikako da kane, prkoseći zakonima vremena i zadržavajući u sebi svu puninu ljudskog osjećaja. Ta tekuća svjetlost, što poput tankog, fluidnog vela prekriva njezine šarenice, ne svjedoči o slabosti.
Ona je odraz čiste, destilirane duhovnosti koja neprestano titra na granici između unutarnjeg krika i apsolutnog mira, potpuno odvojena od banalne proze vanjskog svijeta.
Te oči sjaje onim iskonskim, zvjezdanim sjajem koji privlači i uznemiruje, jer u svojoj blistavoj nepomičnosti nose težinu spoznaje koju bučna gomila ne može podnijeti niti pretočiti u običan govor.
Uroniti u taj pogled znači zakoračiti u metafizički ponor.
U duboke i prodorne sfere u kojima se zrcali ono nevidljivo, ono što ostaje skriveno površnim i ravnodušnim očima prolaznika.
Dok većina dotiče tek vanjsku opnu stvarnosti, jureći za prolaznim sjenama i materijalnim opsjenama, njezine oči prodiru kroz guste slojeve tog mraka.
One vide ono što mnogi, u svojoj sljepoći, nikada ne primijete - tihu patnju stvari, skrivenu ljepotu zaboravljenih trenutaka i nevidljive niti koje povezuju ljudske sudbine.
Njezin je vid melankoličan.
On bilježi treptaje duše tamo gdje drugi vide samo prazninu, čineći je osamljenim kiparom jedne drugačije, dublje stvarnosti.
Svaki njezin treptaj nalik je na blagi, osamljeni val koji zapljuskuje obale neshvaćenog svijeta, ostavljajući iza sebe trag mistične čežnje za onim nedohvatljivim, dok okolina ostaje zarobljena u vlastitom plićaku.
Završetak njezina pogleda ne donosi utješne odgovore. On otvara konačni, nepremostivi jaz između njezina unutarnjeg svemira i vanjskoga kaosa.
Kad se njezine vjeđe naposljetku spuste, taj drevni sjaj ne nestaje. On se povlači u unutrašnje, neistražene hramove njezina bića, ostavljajući svijet u potpunom mraku i trajnoj nedoumici: je li promatrač svjedočio prolaznom bljesku ljudske topline ili je, pak, nakratko dotaknuo samu vječnost, skrivenu iza zastora prozirne suze koja nikada neće pasti.
________________Zapis na rubu loma - Maja Šiprak