Šapat ugaraka i svjetlosti
"Prije nego što je riječ postala glasom, postojala je tišina u kojoj su se prepoznavale sve one duše što su nekoć gorjele do samoga dna."
Netko će u prolazu šapnuti da je ljubav jedini pravi udisaj života, netko drugi protkat će večer gorčinom kako je ona tek najraskošnija varka, i oboje će u svoje naručje priviti onu svoju čistu istinu.
Ljubav ne dotiče svakoga istim prstima.
Dok jedne tiho uči iznova disati, sakupljajući njihove rasute krhotine s hladnoga tla, u drugima ostavlja tek puste trunke pepela na zgarištu gdje je nekada srce drhtalo od ganuća.
Prošla sam kroz oba njezina bezdana, upoznala one nečujne odlaske što se prelijevaju u otežalu tminu i onaj nijemi, lomljivi trud da se ujutro ponovno korakne u dan.
Ponekad u smiraju svih oluja, iz tmine izroni netko tko ne traži brisanje ožiljaka niti zahtijeva zaborav prošlih padova, već netko tko jednostavno dođe i uz tebe zagrli tvoju tišinu, uzimajući polovinu tvoga tereta kako ga više nikada ne bi nosila sama.
U tome stišanom dodiru shvatiš da sama ljubav nikada nije bila laž.
Ljudi su bili ti koji su donosili obmane, dok je ona iz sjene čekala bića sposobna ostati i živjeti svoja uvjerenja
Zato više ne tražim iščezle bajke, već vjerujem u dvoje ranjenih lutalica što se susretnu na ruševinama vlastitih poraza i u tišini potpišu primirje, jer u trenutku kada ugledaš svjetlost vlastite duše u dubini tuđeg pogleda, čitav svemir zamre, a svi dokazi postanu nevažni.
----
Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak