OKUS OPORE SVILE- recenzija književnice Sanje Beraković

Maja Šiprak

Žena u crvenim cipelama      

recenzija na zbirku Okus opore svile, autorice Maje Šiprak

                                           

Poetska zbirka „Okus opore svile“, u izdanju nakladničke kuće Biakova iz Zagreba, sedma je zbirka Siščanke Maje Šiprak, pjesnikinje koja posljednjih godina živi i radi u Zagrebu. I ove šture biografske činjenice polazište su Majine poetike istkane kroz 71 pjesmu između crno-bijelih korica s otisnutim crvenim slovima. Ne sudi se knjiga po koricama, no, igra bijele, crne i crvene boje provlači se kao motiv nekih od najdomljivih pjesama ove zbirke.

Prva pjesma, Jantarna zora, svojevrstan je manifest, objava novog početka – zbirke i života. U njoj poetesa sažima ispovjednu nit cijele zbirke, definira lirski subjekt kao onu koja ostavlja sve jučerašnje za sobom i nova se rađa u sjaju zore, u novome gradu, spremna za nove ljubavi. Već u Jantarnoj zori pronalazim uporište za svoju tezu kroz koju ću čitati i razumijevati sljedeće pjesme – a to je kontrast, sukob, suprotstavljanje. Suprotstavljajući pojam luka, kao simbola svoje samoće (razlistavam samoću/ kao glavicu luka/ kroz suze), ružama, kao simbolu dara ( i ne poklanjam ih više nikome/ nisu buketi ruža),  snagom pjesničke riječi u tom kontrastu gradi središnju sliku pjesme: gdje samoću poklanja sebi kao dar. Biti ničija ne znači biti izgubljena poanta je koju izgovara kao mantru, cilj prema kojemu hoda. Da ne bismo bili izgubljeni, valja nam se ponovno pronaći. Ona se pronalazi u mirisu cimeta na ulici nepoznatog grada, ulici koju svojim koracima pripitomljava, osvaja, čini poznatim i toplim mjestom za novu sebe. Pronalazi se i u iskrenosti djetinjeg zagrljaja – zalogu zagrljaja kojemu će novi grad biti mjesto ostvaraja. Pjesnikinja u još jednom kontrastu,  jutra koje se budi u jantarnoj svjetlosti i sunčevoj toplini, nasuprot probdjevenoj noći/jučerašnjoj kavi/jučerašnjoj sebi/prošloj ljubavi podcrtava namjeru da napusti staro i hladno u zalog novog , toplog novog dana i sretnije sebe.

U cijeloj zbirci pjesnikinja gradi svoj izričaj na kontrastu, antitezi, pa čak i oksimoronu (opora svila, dobrovoljni zatočenici, zatvor bez obzora, bogohulna molitva, plemeniti korov, gluhi pjev, bijela slova na crnom papiru, vjerolomni svećenik) , spajajući nespojivo pokazuje da vjeruje u čuda. To je čudo u gotovo svim pjesmama - Ljubav. Vjera u ljubav emanira iz stihova u kojima je čovjekova iskonska potreba do voli i bude voljen i u toj dubini lišen svakodnevice u kojoj se zaprlja, udalji, izgubi (da mi te pogledati/ u onom trenu/ kad si budan i slobodan/ oslobođen od robovanja i cenzure svakodnevice). A kad se on tako izgubi onda vjera rađa bol (kad će izumiti lijek za vjeru?) i hrabrost da se stalno iščuđava nad vlastitim padovima i ponovnom ustajanju i ustrajnom traženju Ljubavi. Ona je izgradila sebe na tim kontrastima gdje želi biti čvrsta, samodostatna, cjelovita, a opet podatna, posve predana, dijelom njegova tijela i duha - iznevjerena, a opet vjerna Ljubavi.

Crveno je boja ljubavi, strasti i života, ali je crvena i boja krvarenja do smrti. Crvena je njegova boja na koju ona igra jer je dobitak siguran, barem ona to priželjkuje. No, crvena se kroz stihove o njihovoj ljubavi, strasti i zajedničkim trenucima gasi u sivilu, jer ne gori crvenom vatrom sretnog zajedničkog življenja, priželjkivanim happy endom. Siva je boja kojom pjesnikinja slika njihov odnos, a željenog muškarca i nesvjesno boji tom bojom jer u više stihova on njoj ispovjeda svoju tugu, pun je sumnji, strahova, bijegova, plah i nesiguran – a ona ga svejedno čezne i u svojim snovima riše vedrijim bojama nadanja. Priželjkuje snažnog i odgovornog muškarca (... i budi malo svoj/ i moj), a dobiva slomljenog i tužnog koji je ostavlja samu i tužnu pa i sama otkriva svoje zablude (Utvaram si/ da znam živjeti s tobom/ a da sebe ne ubijem). On nije taj, a crvena se boja putem izgubila i izbljedjela, poput duge linije oznake biciklističke staze. No, ona ju je pronašla sama, obuvši crvene cipele u kojima sama dostojanstveno hoda pjesmom Žena divljeg srca (Hoda svijetom samo u crvenim cipelama/ vraća se kući uvijek drugim smjerom/ srijedom sobu pretvara u plesni podij/ jaka i ponosna/ i kad joj suza izdajnički spuzne).

Pjesnikinja je izuzetno hrabra u tkanju svojih stihova u kojima ogoljava strast  ( nasladio nepce mojom puti/ počastio nosnice mojim mirisima) podjednako kao i samoću (koliko boli tišina krute samoće/prostrta kao beskonačna ravnica) te istom hrabrošću katarzično koristi i teške, čak naturalističke slike (negdje piješ/ i padaš u lokvu vlastite krvi/ trošiš krhko vrijeme prolaznosti; poljsko cvijeće/ klati se o vratu davljenika;  uvlači se u gnijezdo vrline/ i ubija zdravi okot;  sumrak natapa lijes; urlik vlastite smrti) kao suprotnost onoj miloj, dragoj i trpeljivoj sebi u kojoj ipak ključa i strast, i bijes povrijeđenosti.

Osobna i pjesnička hrabrost je i u ovom današnjem dobu koje gazi, ogrubljuje, satirom i cinizmom komentira i kritizira (danas je otmjeno odustati od života ), ovakvim stihovima romantičarskog duha isturiti sebe kao idealista, kao ženstvenu, podatnu, otvorenu i nježnu, dragu i strpljivu te uzdići se sa skliskog ruba patetike stihom koji odiše modernošću (kad budeš odlazio / ne opraštaj se/ mrzim naricanje/ tvoje ruke ionako/ više ne pričaju sa mnom).

Prateći dominanatan, ljubavni ton zbirke, možemo reći da je zbirka nježno, iskreno, ženstveno i strastveno putovanje stihovima od početnog motiva „tvoja sam“ do nepripadanja, gubitka i prepoznavanja u „ničija sam“ sve do konačnog smiraja, osnaživanja i novog bitka u motivu „svoja sam“. Svojim senzibilitetom i umjetnošću slaganja poetske riječi, pjesnikinja nas vodi na putovanje, a mi ga osjećamo kroz vlastite proživljene ljubavne bitke i slažemo prepoznate stihove u samo naš kaleidoskop okusa opore svile.

Hvala na kaleidoskopu, Majo.


književnica Sanja Beraković

 


Podijeli ovu stranicu

VRH