nasukan na strme obale svoje Itake
upitnim pogledom
uznemiriš utrobu
odrediš postupke mojih misli
i traženje tvoje prisutnosti
gladnih očiju
upijaš nemir s mojeg lica
svjestan mogućnosti
uzimanja onog
što ti je potrebno
jer sam ti voljna dati sve
u neimanju želje biti nešto svoje
ja sam ogledalo tvojeg postojanja
prostrta ispod tvojih koraka
kao meki travnjak
radosna zbog uspona
širim ruke kako bih ublažila
tvoje padove
slutim tvoje tamne odaje
dok svoj nemir pogledom
izlijevaš po meni
u samotnim noćima
punim sablasnih sjena
koje i usamljenošću prijete
niti jedna koprena
neće prikriti spoznaju
ritma spirale strasti
tankih niti trenutnog predavanja
dok se moja vjera u tebe
miješa sa željom
a zanosom me uvijek iznova
zavodi i ljubi
izmiče tlo pod nogama
u želji za potpunim predavanjem
i pripadanjem
@maja šiprak
@maja šiprak