Odjeci tišine

Odjeci tišine

​U sumraku vječnoga traženja, dok se obrisi svijeta rastapaju u nemirnim maglama prolaznosti, čovjek često luta stranputicama vlastite taštine, mjereći postojanje bukom prolaznih odjeka i površnim plamičcima tuđih pogleda.

​U vremenu koje obožava vanjske fasade i mjeri vrijednost prema etiketama izloženim na vjetrometini taštine, ime je tek prolazni šapat vjetra.
Ono je tek zvučna kulisa, ljuštura odjeka kojom nas drugi dozivaju u prolazu, zaboravljajući da je pravo biće skriveno daleko od bučnih trgova.
Slava, ta krhka sjenka na suncu, razbija se o hridi neumoljive zbilje, ona je tek privid moći nad zaboravom, magličasti veo što se raspršuje pri prvom dahu istine.

Ljudi pamte zvuke, titraje usana i odbljeske površine, zaboravljajući da se ocean ljudskoga bitka krije u skrovitim dubinama, ondje kamo sunčeve zrake taštine nikada ne prodiru.
Jer, na samom kraju, kada se utišaju sve ovozemaljske fanfare i kada sjenke večeri prekriju putove našega hoda, nevažno je koliko usana izgovara tvoje ime.

Prava se mjera čovjeka ne mjeri mnoštvom koje prepoznaje lice, nego rijetkima koji su uspjeli zakoračiti u labirint tvoje nutrine i dotaknuti titraje tvoje duše.

​Duša je, naime, tiha arkada sazdana od neizrečenih čežnji, proživljenih boli i tihih radosti koje ne traže pozornost.
Ona ne podnosi svjetla velegrada ni bučne ovacije, ona je poput zatomljena izvora što žubori pod nanosima svakodnevice, čekajući ruku koja će znati razmaknuti mahovinu površnosti.
Dok ime pripada prolaznosti, duša pripada vječnosti.
Susret dviju duša ravan je tihom prepoznavanju u zvjezdanoj noći, trenutku u kojemu riječi postaju suvišne, a tišina progovara snažnije od bilo koje pjesme.
To je duboko, gotovo sakramentalno stapanje u kojemu nestaju maske, a ostaje ogoljena, drhtava istina postojanja.
Zato je spoznaja tuđe duše rijedak dar, sveti hram u koji se ulazi izuvenih cipela i s dubokim strahopoštovanjem.
Malo je onih koji imaju hrabrosti zaroniti u te dubine, jer put do tuđe nutrine traži spremnost da se suočiš s vlastitim sjenama i gorućim ponorima.
​I dok se krugovi vremena lagano zatvaraju, a zemaljske staze gube u bespuću neizmjerne tišine, ostaje tek neizbrisivi trag onoga što smo istinski bili jedni drugima.

​Kada se posljednji zvonik oglasi u daljini i zastori noći zauvijek prekriju ovozemaljsku pozornicu, odnijet ćemo sa sobom samo ono što smo u tišini posijali u tuđim srcima, jer tek u večnoj zori nepoznatog, pod plahtama magličaste tišine, duše nastavljaju tiho disati kroz vječnost.
-----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak