TRAGOVI KOJE OSTAVLJAMO SEBI
Postoje trenuci u životu koji ne pitaju za dopuštenje — jednostavno stanu pred nas i zahtijevaju da im pogledamo u oči.
Postoje trenuci u životu koji ne pitaju za dopuštenje — jednostavno stanu pred nas i zahtijevaju da im pogledamo u oči.
Trenuci u kojima se sjećanje pretvori u sud, a unutarnji glas u tužitelja koji ne zna za milost.
To su trenuci suočavanja sa svim onim što je moglo biti drugačije.
Griješi čovjek.
To su trenuci suočavanja sa svim onim što je moglo biti drugačije.
Griješi čovjek.
Griješi duboko i često, u velikim stvarima i onim sitnim koje se tek naknadno pokažu presudnima.
Griješi u ljubavi, u povjerenju, u trenutcima kad se misli da se zna — a ne zna se ništa.
I dođe dan kad stane pred ogledalo svog života i zbroji sve te krive korake, sva raskrižja na kojima je skrenula pogrešno.
Tada nas hvata nešto teže od tuge — tiha ljutnja na samog sebe, bijes koji nema kamo otići, nemir koji se nastani u grudima kao gost koji ne namjerava otići.
Ne može si oprostiti.
Jer pitanje koje nas muči nije malo: gdje bi bili da smo birali drugačije?
Ta misao poput sjene prati svaki novi dan, tiho i ustrajno, i u njoj se krije nešto podmuklo — ona ne traži odgovor, samo produbljuje ranu.
No postoji jedna istina koja ne popušta pod težinom kajanja — prošlost je dovršena rečenica.
No postoji jedna istina koja ne popušta pod težinom kajanja — prošlost je dovršena rečenica.
Ne može se brisati ni prepisivati, samo čitati iznova.
I upravo u tom ponovnom čitanju leži ono što je najteže, ali i najnužnije prihvatiti: da bi, da smo znali što znamo danas, vjerojatno odabrali drukčije.
A to znači da nismo griješili iz lakomislenosti — nego iz ograničenosti trenutka u kojemu se živjelo.
Iz onoga što smo tada bili a ne iz onoga što smo htjeli postati.
Svaka je pogreška bila odgovor koji u sebi nosimo.
Svaka je pogreška bila odgovor koji u sebi nosimo.
Sirov, nedostatan, možda kriv — ali jedini koji smo tada imali.
I možda je u tome sva ljepota i sva težina ljudskog postojanja: da uvijek dajemo sve što u tom trenutku
jesmo, ne sve što bismo mogli biti.
Opraštanje sebi nije zaborav.
jesmo, ne sve što bismo mogli biti.
Opraštanje sebi nije zaborav.
Nije ni opravdanje.
To je dublje i zahtjevnije od obojega — to je tiho, dostojanstveno prepoznavanje da jesmo ljudi u punom, ranjivom, nesavršenom smislu te riječi.
Da je hodamo kako najbolje znamo.... i da su čak i najkrivudavije staze vodile — ovamo.
_____________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak