TAMO GDJE SE SJENE PRETAČU U MIR
Urezano u tkivo vremena, ljudsko je lice tiha kronika svega što smo odbolovali i svega što smo prešutjeli.
Često živimo u zabludi da su naši unutarnji ponori samo naša privatna svojina, da se u tami grudnog koša mogu zaključati tuga, bijes ili ona oštra, hladna usamljenost koja dušu grize u predvečerje.
No, duša je neumoljiv kipar.
Ona ne dopušta zaborav.
Svaku našu prešućenu gorčinu, svaku pogrešnu riječ i krivi pogled ona polako, ali bez milosti, ispisuje na našoj koži.
Godine prođu u tom neprimjetnom klesanju, a onda nas jednog jutra iz ogledala pogleda lice stranca.
Promatramo te nove linije oko očiju, taj umor u kutovima usana, i pitamo se tko je ta osoba i u kojem smo se to točno rukavcu života mimoišli sa samima sobom.
Pa ipak, u toj neumoljivosti starenja i trošenja krije se i jedna duboka, gotovo sakralna utjeha.
Lice ne pamti samo rane.
Ono je jednako porozno i na svjetlost.
Kao što mraz ostavlja trag na staklu, tako i svaki darovani osmijeh, svaka topla riječ i iskren zagrljaj ostavljaju svoj zlatni prah na našem biću.
Ti sitni, prividno prolazni komadići tuđe dobrote imaju čudesnu, pomlađujuću moć – oni su protuotrov za destrukciju, tihi iscjelitelji koji produžuju život onda kada tkivo počne popuštati pod težinom ožiljaka.
Nažalost, bilanca postojanja često preteže na stranu rana.
Svijet nas ranjava, ostavljajući tragove koji nas tjeraju da stisnemo zube, da koračamo naprijed pretvarajući se da smo netaknuti, iako smo iznutra slomljeni.
No, upravo u tom prkosu, u toj vjeri da će se pojaviti netko tko će donijeti ravnotežu, krije se istinska umjetnost življenja.
Čeznemo za tim balansom – za mirom koji dolazi nakon oluje, za utjehom koja iscjeljuje napukline.
Na koncu, kada se svuku sve prividne maske i kada utihnu glasni nemiri dana, ostaje samo ta tiha mijena.
Mi smo istovremeno i platno i kipar, i žrtve i pobjednici vlastitih unutarnjih pejzaža.
Možda je tajna upravo u tome da dopustimo vremenu da nas mijenja, prihvaćajući i sjenu i sjaj s istom smirenošću.
Jer, kada se ogledalo jednom zamuti pod dahom vječnosti, shvatit ćemo da nismo nestali, već da smo se samo pretočili u neku finiju, neuhvatljivu formu postojanja – u šapat koji struji između zvijezda i zemlje, tamo gdje se napokon spajaju ljudska bol i beskrajni, mistični mir kozmosa.
_
_________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak