Iz recenzije
Doc. dr. sc. Mladenko Domazet u svojoj recenziji ističe da je diskurs romana „Konformist“ slojevit, te da će se usredotočiti na profil glavnog lika (Duška), koji postaje kompleksniji, posebice kada tome dodamo društvene lomove unutar 20. stoljeća, kroz koje glavni lik prolazi i participira na sebi svojstven način. Naglasio je kako je glavni lik potreban svim sustavima, kao supstanca iz koje proizlazi uzajamnost.
No, pitanje je što on zna, što može i koje su njegove temeljne kompetencije (za koje je naposljetku dobro plaćen), u fabuli ove knjige niti je to pojašnjeno, niti je vidljivo, ali, ciljano mistificirano uopćenim prikazom („nikad ništa nije radio osim što se bavio i još uvijek se bavi politikom, ili sam vrag zna čim“); međutim, jedna od očitih Duškovih sposobnosti svakako je usredotočenost na dogledne, buduće korake. Biti ispred, ne kaskati za događajima. Stoga, u društveno-političkim prekretnicama iz totalitarnog u višestranački sustav Duško ne kompromitira svoje mišljenje, štoviše, sa svima surađuje i svima je osoba od povjerenja. No, nije riječ o čovjeku koji se ulizuje ili glumi poslušnost, ustvari, on ne govori kako biti, već kako uspjeti. Stoga njegov identitet i nije površan, za njega je istina nevažna kategorija. Osim toga, prošlost u pravom smislu riječi njemu označava tek svršeno vrijeme, a njene posljedice su relativizirane i potisnute na margine njegovog mentalnog sklopa. Samim time, slike iz prošlosti ne pušta na površinu, ali, to je opet izvještačeno prikrivanje i samoga sebe, kao i potreba za manipuliranjem informacijama. Ali, nije riječ o zaboravu, već doziranoj, selektivnoj i iskrivljenom slici. Uostalom, njegov prijatelj Bepo kaže - nikad ne bih rekao za njega, što znači da je i onima koji su bili u njegovoj blizini ostao nepoznanica. Međutim, radnja ove knjige nije nestvarna ili iracionalna, niti spada u štivo koje će se ugodno ili opuštajuće čitati, već samo odrastanje Duška prepuno je negativnih slika, počevši od lažnog obiteljskog okruženja, misleći da mu je očuh biološki otac, pa sve do obiteljskog nasilja, nevjere, narušenih odnosa i naposljetku zločina.
“....Naposljetku, autor izoštreno govori o profilima različitih ljudi, no, već sam odnos između društvenih struktura i procesa s jedne strane i pojedinaca s druge strane. Pokazuje njihovu složenost i kompleksnost, a posebice kada je riječ o konformistu, čija je geneza još složenija i problematičnija, kada postane normativ ponašanja u jednome društvu. Između ostalog ova knjiga aktualizira i takva pitanja, njihovu dubinu i reperkusije u našoj stvarno