Nakon prve suradnje u Satiričkom kazalištu Kerempuh s nagrađivanom predstavom Govori glasnije!, redatelj Bobo Jelčić otvara prostor za sljedeći iscrpni istraživački proces u kojem se prelamaju dvije silnice. S jedne strane, u autorskom projektu Hrvatski put ka sreći razvidna je potreba za eksperimentom, drugačijom vrstom kazališnoga jezika i dosljednom poetskom nadogradnjom Jelčićeva dosadašnjega rada obilježenoga improvizacijom i kolektivnim glumačkim stvaralaštvom. S druge strane, u ozračju Kerempuhova satiričkoga i politički angažiranoga predznaka ova predstava već svojim scenskim izrazom otvara nove puteve satire koji se grade preciznim, neočekivanim i suptilnim režijskim rješenjima ili, štoviše, sustavom pravila koja su tijekom procesa oblikovala zasebnu i jedinstvenu estetiku predstave. U Hrvatskom putu ka sreći potenciran je aspekt neprestane tjelesne tenzije, nedovršenosti i teškoće u realizaciji glumačkih akcija kako bi se prikazale sudbine anonimnih i prepoznatljivih lica iz svakodnevnice. Neraskidiva spona osobnoga i političkoga elementa u potrazi za srećom preispituje se u kompleksnim odnosima unutar obitelji i izvan nje uz povijesne transformacije koje prolazi hrvatska država. Kakve se žrtve polažu za sreću? Je li za slobodu vrijedno umrijeti? Što su nam donijeli i oduzeli ratovi? Za što se borimo? O čemu sanjamo? Jesmo li u bespućima hrvatske povijesti izgubljeni, nemoćni i paralizirani, kao što smo to i danas? Dok smo u stvarnome životu primorani održavati konvencionalne odnose nauštrb čovjeku imanentnoj sputanosti, u predstavi se bavimo drugom stranom društveno zadate konvencionalnosti, to jest samim otklonom od nje. Nastajući u doba pandemije i neizvjesnosti, oštrih mjera i restrikcija, egzistencijalne krize i straha, Hrvatski put ka sreći otvara nam intimno, ali i politično pitanje sreće koje, rastegnuto kroz veći period prošlosti, ukazuje na vlastitu aktualnost i u ovom nestabilnim i nepredvidljivim vremenima.