Autor: Željko Hubač
Redatelj: Dino
Mustafić
Dramaturg: Đorđe Kosić
Scenograf: Jasmina Holbus
Kostimograf: Marina Medenica
Kompozitor: Irena Popović
Scenski govor: Ljiljana Mrkić Popović
Producenti: Miloš Golubović, Milorad
Jovanović
Inspicijent: Sandra Rokvić
Sufler: Ljubica Raković
Korepetitor i asistent kompozitora: Ivan
Mirković
Asistent redatelja i montažer video materijala: Nikola Kljajić
Asistent scenografa: Ivana
Crnogorac
Asistent kostimografa: Ivana Mladenović
Likovna dorada: Ivana Mladenović, Danica
Teš
Igraju:
Jovan Jovanović
Dušan Matejić
Anastasia Mandić
Suzana Lukić
Nina Nešković
Nikola Vujović
Slobodan Beštić
Riječ autora
Napisao sam komad o pozorištu, o tome koliko i kome ono znači, a
kome ne, o njegovoj društvenoj poziciji, subverzivnosti, sjaju i bedi, o onome
što je u njemu lepo i ružno, o strasti koja ga stvara i obesti koja ga razara,
o umetničkoj sujeti i bezrezervnoj ljubavi, o snazi onih koji u njega veruju i
koji mu se daju čak i kada mu ne veruju, o teatarskim utilitaristima i
duhovnicima… O svim onim dragim (i ne tako dragim) pozorištnicima koji su
prošetali kroz moj život u teatru i ostavili beleg, sa kojim valja živeti, a
sanjati.
Čitav život sam sanjao da sam se probudio. I još uvek sanjam…
Dramu sam pisao sa ambicijom da bude što vernije ogledalo naše pozorišne
stvarnosti. I svaka sličnost sa onom drugom, ovozemaljskom stvarnošću je –
namerna.
Željko Hubač
Riječ redatelja
Rijetki su tekstovi domaćih pisaca koji se bave pozorištem;
„Sanjao sam da sam se probudio“ je jedan od njih. Željko Hubač je kroz
kaleidoskopsku dramsku strukturu postavio tekst otvorene forme koji pokreće
mnoge umjetničke dileme, autorske i izvođačke, o teatru danas, u društvenom,
socijalnom, estetskom, etičkom i egzistencijalnom smislu. Žanrovski disperzivan
tekst koji kroz dramaturgiju snova omogućava rediteljsko-dramaturšku
nadgradnju, autorefleksivnost cjelokupnog saradničkog (autorskog) i glumačkog tima
gdje nam je omogućeno da se igramo, prepoznajemo sopstvenost kao dio fragilnog
pozorišnog sna.
Trudili smo se da u interpretaciji Hubačeve drame publici pokažemo teatar kao
društveni događaj, urbani ritual koji treba da otvara bolna i tabuizirana
pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji; kao prostor
socijalnog dijaloga, mjesto različitosti i otvaranja receptivnog horizonta za
nepoznato i drugačije. I na kraju, nastojali smo pokazati da i u teatarskom
deiluzionizmu ima književne i scenske ljepote, svojevrsne utopije pozorišnog
prostora kao paralelnog svijeta u kojem mi kao akteri proživimo dobar dio našeg
životnog vijeka. Jer, na kraju krajeva, vjerujemo da teatar to sve jeste, i
treba da bude; da nijedan umjetnik ne smije izgubiti nadu da njegova predstava
može promijeniti tok stvari na bolje. To je nekako i definicija humanizma.
Sigurno da mnoge važne i dobre predstave iz istorije pozorišta nisu mijenjale
svijet, niti društvene i političke okolnosti, ali zato jesu pojedince u publici.
I to je dovoljno za teatar kao jedan od civilizacijskih stubova.
Dino Mustafić